Tuesday 22 November 2011

okult


između darodavke i sluge linija je tanka, reče ona slugi
dok je spuštala na sto svoje finansije zarad pomoći ubogoj kući
znam da si sinoć klečao kraj stola
plakao molio se videh to
iz svog kreveta
i znam da si me ugledao
podigao glavu da osmotriš detalje
a znam da i sam
putuješ istim sredstvima
jer videh te pre neko veče
iznad mermerne ploče sveže humke
krčmar se kleo da si sa njim bio
smejao se pio
i plakao

i onde i tamo
istoriografska anomalija
ne znaš sve
i nećeš ni saznati
dok se ne drzneš
i ne pođeš
krivim putem

neću ni biti ovde dovoljno dugo
i svet će mi ostati ono što jeste
tajna
gledaću sa bezbedne udaljenosti
sve čemu izmakoh istekom roka
ali dokle god sam ovde
ne priznajem
jedan jedini pravi put
kojim se drsko diči neko
ko će naposletku sa bezbedne udaljenosti
stojeći kraj mene gledati
sve čemu je izmakao
istekom roka

Monday 14 November 2011

IRL


hajde smej se malo. osmehuj. umeš ti to.
govori. hodaj. otiđi negde na čaj.
otelotvori svoje misli
ono što misliš ti misle i mnogi i nije svejedno ali sve je to jedno jedan dah
odlepi prste od plastike
ištekaj oko po oko iz tečnog kristala
iskoči iz sintetizovanih diskursa
iskoči iz tog lolovoza
skoči na kolovoz
u sopstvenom vozilu
i vozi čoveče osobo ljudsko biće prepuna sobo vozi!
(gužva je gadna to je istina ali niko nije rekao da je jednostavno)
iskaži sadržaje svojih ormara eksterne memorije očiju glave
glasom!
govori. hodaj. IZAĐI izađi napolje.
jer neko te možda voli?
a ko?
samo gledaj okolo
gledaj prevlači očnim skenerom po krajolicima (stvarnim)
gledaj ko kida bele rade
samo gledaj ko kida latice belih rada

ej. pa ti si tu!
ima nas još i nisi sam!
vidiš?
i nije tako teško.

Friday 11 November 2011

Tu negde


Po čemu se razlikuje
Analitičnost žene i muškarca
Ili je razlika u doživljaju praktičnog
U tome šta koga održava
A to je jedan mali hromozom
Tu negde
Ispod kože? U koži? Svuda?
Šta se čudiš, ne znaš ni ti
Ali tu je negde, nije to prevelika kubatura
Zanemarićemo što ne znamo precizno
See what I did there?
Ima li uopšte te razlike ili se ložimo?
Nametnuli nam, i priroda i društvo
Loženje
Koliko ljudi radi ono što ih loži
Ili se venčava sa nekime ko ih loži
& u kom smislu?
Smisao.
Tu negde
Ispod kože? U koži? Svuda?

Monday 7 November 2011

FM


iseći kosu
u znak žurbe
ražalovati Vinera
jednim udarom o PCR-M50
održati korak
sa sanjarem treće vrste
apsorbovati strane tvari
zarad poboljšanja stvari
radovati se nuspojavama
stegnuti kožu
stegnuti smeh
stegnuti dušu
stegnuti olovku
stegnuti sliku
i čekati da prođe
osećaj prepun preciznosti kome se ne sme verovati
jer ne pravi razliku između individualnog i opšteg
staviti na papir
putanju koje nema
učiniti da se začuje
muzika bez igle
plivati u ravnoj obući u oblastima sa 0% saliniteta
hrabri razgovori sa bljeskovima u glavi
crveni bikovi i nema spavanja
ali nema ni krila
ipak je to
samo žena

Monday 31 October 2011

Стаза

Поједи на силу бар три залогаја.
Седи, запали цигарету...
Лутање исцрпљује чак и најгорег странца
док ходи по том плавом кругу.

Разбијен у парампарчад
котрљајућом стеном сизифовом
понизно скупљаш
део по део фрагмената сопства.
Пажљиво их одлажеш у кутију,
стављаш црвену врпцу
и поштанских маркица пет
на њу.
Пошиљку послати: Правом.

У лаганом полуокрету
отреси прашину са свог сакоа
и настави где си стао...

Sunday 30 October 2011

stranci i adrese


o, stranče
da bih mogla umela smela da te pogledam u oči
trebala bih
u sebe da saspem
mnogo toga
što inače u sebe ne sasipam
ali ipak
krišom
preko stola (minimalističkog od kuvane plastike ma ko još i pamti)
gledah te
tvoje izubijane podlaktice
od vožnji noćnih bez sitnih svetala
osnaženih osamljenih
povratkom na stalna odredišta

o, čoveče
da bih mogla umela smela da te udahnem
trebala bih
u sebe da saspem
sva pluća ovoga sveta
što se inače baš i ne čini
ali ipak
iz srca
preko očiju (nemoćnih da upamte obuhvate sve što bi se htelo)
gledam te
tvoju vrednosnu pošiljku tvoje lutanje
od mraka otkinuto
udvojeno osnaženo osmehnuto
dolaskom na pravu adresu

Milka, iscepana fotka ili oboje


Nije očekivao poštara
Niti je imao predstavu šta bi moglo biti
U pošiljci
Pre nego što će je otvoriti
Pogledao je adresu
Pošiljaoca
Bila je to njegova adresa
Tačnije, ime je bilo njegovo
Tu adresu je napustio pre nekoliko godina
I promenio ih je još nekoliko u međuvremenu
Kuda li je lutao taj paket sve te godine
I zašto mu tek sada stiže
I zašto se ne seća kada ga je poslao?
Spustio je paket
Sipao je sebi čaj
Ili možda viski
Razmišljajući o tome
Da li je loše
biti stranac
u sopstvenom životu

Monday 24 October 2011

Sastanak #37


Pažljivo smo odabrali hotel
Neki su radili tamo
Drugi su uzeli par soba
Neki su se naprosto pojavili
Okupili smo se u jednoj od soba
Neki su sedeli na krevetima, neki na podu
Toliko uobičajeno
Da nam više ni stalne promene lokacije
Nisu unosile osećaj neobičnosti
Tajni skupovi valjda tako i funkcionišu
Dolazili smo sa raznih strana
Iz raznih životnih priča
Sa raznim problemima
Pravili smo velike planove, koncipirali rešenja
Spremali se za okršaj
Mada priznajem da više ni sam ne znam
Gde se nalazi zona koja nas je vezala

idemo


tajne zone
između redova između velova
prepune hotela
soba u koje se možemo skloniti
kad želimo da pobegnemo od publike
i sjedinimo ruke.
te zone toliko su tajne
da moramo da napregnemo oči
da moramo da upregnemo duše
da moramo da razvežemo srca
da bismo ih mogli videti.
izgubiti se to je ta nauka
nauka muka
koja se tiho savladava
isključivo spojenih šaka
a kuda krenuti?
to je tajna
svačija drugačija.

Четврти уз чајник

Само да се, формалности ради, представим.
Ја сам Ариф Јовандић и од ове недеље се званично придружујем овој занимљивој шквадри у испијању чаја.
Мој прилог за ову недељу је песма, као што ће вероватно бити и сви остали, јер ја претежно пишем поезију.
Надам се једној дугој и плодоносној чајанци у овој Земљи Чуда.
Искрено ваш,

Ариф

Ехо

Након што сам остављен у пријатељској зони
Млеко и цигарете су једино што ме теши.
Док хладноћа неумитно пробија прозоре на мојој хотелској соби,
Сетио бих се оних ноћи када сам те изнова сретао.


Ти ме сада скоро да не познајеш
И не знаш да сам те некад волео.

Када би ти била позната моја тајна
Не би те тако олако мимоилазили моји погледи
И случајни додири коленом под столом.


Отпухнути дим
Разноси та сећања
У далеки Хад

Сломљена чаша
Пролива крв и млеко
Неминовности

Monday 17 October 2011

u vinu istina


čitavog životnog veka svog mog tuđeg (da ih imaju po dva opet bi nastavili da ponavljaju jedno te isto)
ubeđuju me (u svim mogućim oblicima izraza)
te u vinu je istina
te pijem da zaboravim
(znači prvo dolazak do istine pa potom bežanje istine  -   kad budistički monah napadne stopalom najkompleksniju mandalu ikad od peska sačinjenu koju je radio pet godina i jednim potezom razruši svoje delo dekonstrukcija ima smisla a stopalo još više i to nije beg)
i beše tu još pregršt zanimljivih i pomalo kontradiktornih iskaza (no ja dopuštam opraštam kontradiktornost jer ne zaboravljam da sam homo sapiens čija je gradivna jedinica kontradiktornost a sad što većina meni ne dopušta istu tu kontradiktornost verovatno potiče iz činjenice da piju da bi zaboravili i tako dalje levo i desno omaše postelju pa se bude stresno ah siromasi)
no ubeđivanje na mene nema taj ubeđivački efekat iskustava iz druge ruke
i jedino što ja znam jeste da
svaka pomama izazvana vinom
boji svojim skupo-lažnim bojama nepostojanog
sve što takne
pod prividom vatre
dok naposletku ne dosegne i poslednji stadijum delovanja
zvani pepeo
i onda
sve se to rastoči razveje
u jedan opšti trenutak bez oblika bez imena samo smešno-tragičnih kontura koje svi prepoznaju
(svaki put kad u gluvo doba sretnu klimave noge ruke koje grle vazduh i promašuju dok prazni stakleni nosač bivše dragocene tečnosti kune svoj elegantni oblik i lik jer usled njih ne može da zaustavi kotrljanje)
trenutak nedovoljne snage da bi se pohranio čak i u kolektivnoj svesti
potpuno obeznačen usled prevelikog broja ponavljanja na svakom milimetru loptastog tla koje zovemo domom
a možda takvi trenuci ali i trenuci najsnažniji po propadljivim ljudskim merilima slabe kopne do bezličja do pepela
zato što svi piju
da zaborave
dok ne zaborave
i da zaboravljaju

Monday 10 October 2011

uni-forma


gledali su ga kako klizi kroz kapiju kao glajd
zamišljajući glas zelen i mek iz grla tog neoprljenog glađu
knjige pod pazuhom pod senkom sveučilišta ništa ne ište osim osame
u crvenoj knjižici kožnoj najviše cifre staložene u nizovima
ne ovaj svet nema vremena za šalu dok čeka šamar
samo volti viskoznog ćutanja i besomučno beleženje brojki i skraćenica
obrazi gore kao cvet maka kad ga neko upita za ime
imao je tada status studenta
a potom
osvanuo je dan u kojem njega nije bilo
nije ga bilo ni narednog dana
ni dana nakon narednog dana
čudno ali kako seješ tako ćeš i žnjeti
on je sejao semena ćutnji svakom stopom
ćutnje su iznikle u kolektivni muk
još koji dan pričalo se o tome pro forma
još koji dan tražili su ga pro forma
potom je forma postala norma
par godina kasnije
izašle su novine
čudna vest sa još čudnijom fotkom
lice na fotki je ličilo na njegovo
još koji dan pričalo se o tome pro forma
još koji dan pitali su se pro forma
potom je forma postala sindrom
kolektivnog odmahivanja glavom
iz grla oprljenih javom
izlazilo je samo ne ne ne
ne nalaze ljude tek tako u brdima
za koja niko ranije čuo nije
ne nalaze neznani nitrat tek tako
u procentima u žilama figurama ma daj
tako tipičan psihološki momenat marve
dosadan do zla boga za analizu
i u gimnazijama osrednje glasovitosti
mole se nepostojeći entiteti
da počnu da postoje s malo više ubedljivosti
uzmu koga se uzeti može dok se još može
jer ako uni-forma postane norma
neće razlikovati ptice i žbice
lik i krinku
nogu i nož
aluziju i agoniju
ironiju i hartiju
britvu i birtiju
smeh i artiljeriju

Sunday 9 October 2011

Magina ispitna pauza

Dragi ljubitelji čajanke,

Zbog brojnih obaveza na fakultetu, oko upisa na drugi fakultet, polaganja dodadnog ispita, potencijalne selidbe i još gomile sporednih stvari u životu, prinuđena sam da malo zabušavam sa nedeljnim ispijanjem čaja. Nadam se da ću uprkos svemu stizati da kako-tako nadoknadim postove, ali u narednom periodu svakako neću biti ažurna niti mnogo prisutna.
Uprkos tome, ovaj blog ostaje u sigurnim rukama Coe, Jelene i Andreja, tako da mu nema zime. :)

Vaša Margarita

Popologija


Tanka je linija
Između studenta i studentarije
Samopouzdanja i arogancije
Naročito kad imaš rezultate
A treba da ostaneš uporan
Radoznao
Svež
I da iz revolucije ideš u revoluciju
Svoju? Njihovu? Čiju?
Šta se računa i na kojoj fakturi?

Nije loše ni da guraš druge
Neki od njih će valjda i da se oduže
U kojoj valuti i šta ti vredi
Malo ko bi umeo da kaže samom sebi

Pa ti onda popuj nekom

Tuesday 4 October 2011

Cena koštanja


Nikad ne znaš cenu
A sve ima cenu
Jeznaš?
Sve
I nekad nisi svestan
Koliko vetar može da odnese
A nekad zaboraviš
Koliko je vode prošlo
Jer je trajalo
I nije važno nego aj idemo dalje
Nek je samo bolje

I onda se zanesu ljudi
Zaborave
I nije to strašno

Nego

bude gadno kada sve ide olako
ko iz niotkuda
dok se ti daviš
u besmislu
jureći rep svoj
da bi jednom skonto
da si tu negde skupio
sve što ti treba

i da su njegove slabosti
ipak isplutale na površinu

jer ništa nije lako
niti je išta džabe

samo je pitanje el ćeš
keš
ili odloženo

Monday 3 October 2011

Mala studija besmisla


Vetar, to je kad je vazduh živ. Pomera lišće, ono šušti, i onda je živo i drveće, živa je i zatalasana voda, živi su odneseni šešir i kišobran. Na Glavnom trgu nema vetra. 
Umesto vetra, tu je bela kocka - veoma je teško odmah primetiti, ali stoji u centru, udaljena tačno petnaest metara i dvanaest santimetara od svake ivice trga, koji je, ako je već do detalja, takođe savršeno četvrtast, jer je svaka od istovetnih zgrada koje ga okružuju duga dvadeset sedam metara i trideset devet santimetara. Iz svakog od uglova tog četvorougla granaju se prave ulice koje toliko liče jedna na drugu da se u njima neretko izgube čak i oni koji već dugo žive u okolini. Takvih, uzgred budi rečeno, nema mnogo: ma koliko savremeni i dobro opremljeni, stanovi u okolini Glavnog trga se teško iznajmljuju, a još teže prodaju. Zato su uglavnom prazni, a u onima koji jesu zauzeti smeštene su knjigovodstvene agencije. 
Bela kocka je napravljena od materijala koji nekada više nalikuje plastici, a nekada metalu, tek - jako je glatka. Puna je iznutra, i dovoljno teška da ne može da se pomeri, mada sa ivicama dugim jedan metar, sedamnaest santimetra i tri milimetra ne deluje masivno. Čak i po jako lošem vremenu, kada je čitav grad blatnjav i siv, belina kocke na Glavnom trgu ostaje netaknuta. Pored nje ne stoji nikakva ploča koja bi objasnila odakle ona tu, šta predstavlja i čemu služi. Na predmetima sličnog oblika i veličine obično može da se sedi, ali na ovu kocku ne sleću čak ni golubovi. Uostalom, na Glavnom trgu nema kafića, prodavnica i fontana, nema, u stvari, ničega osim bele kocke, pa nema mnogo ljudi: čak deluje kao da ga izbegavaju, što je, u stvari, apsurdna i glupa pretpostavka, jer za tako nešto ne postoji ni jedan smislen razlog. 
Studenti istorije umetnosti ponekada dođu, u malim grupicama, da posmatraju kocku, smatrajući je za skulpturu iako, kao što već rekoh, kraj nje nema nikakve ploče koja bi objasnila autora, vreme i razlog nastanka. Neretko se zadrže više od pola sata, naglas razmišljajući i raspravljajući se o mogućim značenjima kocke, ali ne samo da nikada ne uspeju da pronađu odgovor koji ih sve zadovoljava, nego i sami, ponaosob, ma koliko glasni bili u zagovaranju svojih stavova, nikada nisu u potpunosti uvereni u ono što misle. Nepokolebiva bela kocka sa Glavnog trga, za razliku od većine umetničkih dela kojima prilaze, ne uzvraća im čak ni ravnodušan pogled. 
Tako poraženi, neretko se okreću devojci koja sedi u blizini, grli svoja kolena i zuri netremice u belu kocku. Ima već par godina kako to radi: svakoga dana, od sedam ujutru do šest popodne, sa zapanjujućom upornošću i tačnošću, bez obzira na vreme. Uprkos tome, veoma malo ljudi primećuje da je tu: čak joj se i studenti, koji dođu da bi gledali, okrenu tek pošto se dugo zadrže na kocki. 
Devojka deluje uplašeno, zaprepašćeno. Njen pogled i izraz lica fasciniraju studente, jer su stalni. Neki od njih su pokušali da je nacrtaju u svojim blokčićima, ali na Glavnom trgu je veoma neudobno crtati, onako stojećki, a kad se sa njega izađe, teško je setiti se devojčinih crta.
Par entuzijasta pratilo ju je jednoga dana do usamljenog stančića u jednoj od sporednih ulica. Svakoga dana oblači isto, i komšije kažu da je luda, ali da je nekada imala prijatelje i studirala, sa odličnim uspehom, istoriju umetnosti. Njima više nije bilo zanimljivo da istražuju dalje, ali kada smo je već spomenuli: zove se Marija, i svojim svakodnevnim hodočašćem plaća cenu shvatanja šta je bela kocka sa Glavnog trga, i šta predstavlja. 
Jednom će se možda prehladiti na kiši između sedam ujutru i šest popodne, i umreti od upale pluća, pa će na njeno mesto doći neko drugi, već dovoljno uskoro. Ako ćemo pravo, ne pripada Trgu i deluje kao višak. 
No, počeli smo, ako se ne varam, od vetra, a tačnije, od zavetrine na Glavnom trgu. To je, naime, zbog  zgrada koje ga okružuje, one četiri zgrade dugačke dvadeset sedam metara i trideset devet santimetara čiju je visinu, sada kada se uvideo problem, hitno potrebno precizno izmeriti, te dobijene mere uvesti u dokumentaciju gradskog arhiva. To je ono što je ovde, u stvari, bitno. 

dMT


''Time has told me
 You're a rare rare find
 A troubled cure
 For a troubled mind.''
            - Nick Drake



vetar taj sveprisutni svestrani bestelesnik
prolazio svuda i tad i tuda stoga zna
kolika je cena
svakog udara u masi iznad rebara zaključno sa onomatopejama
svakog toplotnog talasa iz zenica zaključno sa količinom dnevnog svetla
svakog odsustva iz fizičke ravni zaključno sa brojem načina da se odsustvo premosti
svakog kidanja na pola usled bola zaključno sa brojem dana odsustvovanja
svakog parčeta tišine zaključno sa dužinom pogleda uprtog u susedni par organa za vid
svakog tona i frekvencije i tonaliteta zaključno sa brojem reči
svake reči kojom se izražava verovanje
u susednog nosioca srca misli ruku očiju ušiju
u postojanost
u večitost
u kombinatoriku
u individualni spas
u komplementarnost
u dvojinu
u kolektivni spas

kolika je cena
neopipljivog bezvučnog nečujnog a sveprožimajećeg
konačnog istinskog izraza za puni krug za sraslu kost i ranu koje više nema
odgovor se može locirati
u svakom diskursu vetra sa ostatkom prirode
svakom huku (za koji ne bismo ni znali da ne beše Dilana)
na svakom delu planete
u svakom džepu svemira
odgovor je srazmeran veličini konačnosti i definisanosti prisutnosti vetra
dakle cena
ne postoji
prosta dedukcija

da da sve same iracionalnosti
žalim slučaj ali nema drugog objašnjenja
učenost akademizam cinizam agnosticizam i svaki izam
topi se kao jastuk na kojem se obitava i isijava u iracionalnosti
u logici srca
ne trudite se nema smisla
ali upravo u besmislu
i jeste smisao

ne dam ti da plačeš nikad više
ne daš mi da plačem nikad više
dakle nećemo plakati nikad više
prosta dedukcija
koja se plašila da preraste u obećanje ali ipak u njega prerasta sama od sebe
a za dodatna pitanja
konsultovati Dilana
Lenona Harisona Drejka Smita Moriseja Birna Bareta Orzabala Zilahija Hrabala Sajferta Harmsa Murakamija Jejtsa De Lila Ginzberga Keruaka Junga Frojda Lajbnica Rasela Huserla Anakina Skajvokera i Padme Amidalu
zapravo batali ih sve
i konsultuj
isključivo sebe samog

Monday 26 September 2011

Natio


Nacionalizam kod ameba je neizbežan
Kao naslage sedimenata u pećinama utrobama planeta
Neizmerno nagomilane u skutima naborima vremena borama sveta.
Ameba kao gradivna jedinica realnosti
Doista mala i nepraktična u svojoj prostosti
Ali prostost ne negira jestost
I nekako što si manji osećaj jestosti veći biva
Navala busanja u nepostojeće grudi nepostojećim udovima
Ja sam ja sam ja sam ja sam ja sam ja
Tamo ste vi ovde smo mi ovde je granica
To ste vi a ovo smo mi gledaj prepuna stranica
Čitava jedna stranica nacionalna historija!
I svet i vek i sve i rat i mir i brat i hir i histerija
No ne kvarimo tu patriotsku emociju sabiranjem činjenica
Uključimo nadanje u kosmičku utičnicu
Sveta šaka i sveto oko evolucija
Poslaće jednom herojski naslovljenu pozivnicu
I ovim ubogim bićima: kreće revolucija
Učešće omogućeno ocena dovoljan 2
Prešli ste početni stadijum razvoja
U novom ste životu! Doživite stotu!
Pratimo vas pomno
A dotle
Naše nadanje je uz vas!
I naše finansije!
Da da znamo da ćete nam sve to vratiti jednog dana

Ni ne pomišljajte.
Ni ne pomišljajte.

Veliki poraz profesora K.

     Profesor K. je predavao lingvistiku na velikom fakultetu, čiji je značaj i uticajnost bio očigledan već od samog njegovog praga koji je bio glomazan i impozantan, od ulaznih vrata visokih i širokih, od bajkolikih kula i stamenih zidova. Profesor K. govorio je na desetine jezika – većina, doduše, indoevropski, ali je priznavao, ponekad, crveneći sa uljudnom sramežljivošću, da poznaje i japanski, na primer, koji u tu grupu ne spada, i da je učio, letimično i nekada davno, i jezik Hopi naroda koji nije uspeo da u potpunosti savlada zbog nepostojanja vremenskih odredbi. Profesor K. je na ruci imao sat, koji je kuckao: tika-tak.
      Profesor K. je voleo svoj posao, i kao pravi akademik, svoju oblast je poznavao sjajno, sjajno kao sveže oribane pločice na reklami za sredstvo za čišćenje, i koristio je svoje znanje kao oruđe i kao oružje, siguran u njegovu snagu do te mere da je negde usput u svom iskustvima bogatom životu uspeo da, uprkos svojoj zavidnoj inteligenciji, da zaboravi da sjajne, sveže oribane pločice običavaju biti neuobičajeno klizave, te da se ne mogu sa baš potpunom sigurnošću koristiti kao oruđe i kao oružje, i kao štit. Profesor K. se zato, sopstvenom nepažnjom, okliznuo i od pada zadobio gotovo kobne posledice, a to se desilo ovako:
     Na jednom gala prijemu priređenomu čast jednog velikog dogovora univerziteta na kome je radio profesor K. okupila se oko njega, kao što je to neretko bio slučaj zbog njegove velike erudicije elokvencije kulture, poveća grupica zainteresovanih slušalaca, među kojima je, kao što to obično biva na gala prijemima, najviše bilo nasmešenih dama. Stojeći tako u sred svečane univerzitetske sale, unedogled visoke i sa debelim ozbiljnim jonskim stubovima, te zatečen van svoje uobičajene sredine, takoreći van prirodnog staništa, profesor K. je pokušavao da, u što razumljivijim a ipak što kitnjastijim rečenicama objasni okupljenima snagu svog oruđa, oružja i štita, ulažući pritom mnogo napora u pažljivu i razuđenu argumentaciju usmerenu na dokazivanje toga da je jezik ne samo jedinstvena i nezamenljiva tvorevina čovekova, već  i da je univerzalan i savršen u svojoj sveobuhvatnosti. Ovom nadahnutom govoru su se naglas divile nasmešene dame, klimala su s odobravanjem glavama ozbiljna imućna gospoda, i profesor K. tu napravi svoju uobičajenu, a, kako će se ispostaviti, tragičnu grešku: uveren u svoju apsolutnu vladavinu nad sopstvenim rečenicama, koja mu je davala vlast i nad primaocima tih rečenica, dopustio je da mu pobedonosni, ponosni pogled luta okolo po sali.
     Na taj dan, na tom gala prijemu, profesor lingvistike K., slavljen zbog svoje erudicije elokvencije kulture, zaljubio se, na prvi pogled i beznadežno, u jedno podsmešljivo žensko lice, čije bi se crte najbolje dale opisati pridevom „hirovito“, jedno srcasto lice izvijenih crnih obrva, krupnih očiju i tankih usana, nosa podužeg ali nikako nesimpatičnog, i to se tako silovito, namah i namrtvo zaljubio da je bilo nemoguće ne primetiti njegovu smetenost, pogotovu kada bi ga, kao što je to u tom trenutku dotično lice imalo priliku da čini, gledali pravo u oči. Oduševljeno ovim poražavajućim saznanjem koje je došlo sasvim prirodno a iznenada, lice se zakikotalo, zbunivši tako još više jadnog profesora K. koji se već uveliko probijao kroz gužvu do te tajanstvene dame, ne odvajajući gorući pogled od nje, rešen da joj smesta, na licu mesta, saopšti kako se oseća, gurao je ljude i laktao se neprimereno prilici, godinama i uvaženom položaju, stigao napokon do svog obožavanog lica i rekao:
     „Dobro veče.“
   „Dobro veče“, reklo je lice i savilo nagore jedan ugao nadobudne, ženstvene usne, dajući tako profesoru K. do znanja da mu je jasno sve, već iz pogleda i laktanja, da je primetilo kako se tresu profesorove muževne krupne ruke, i da očekuje ne samo objašnjenje, već se i nada pažljivo promišljenoj, istančanoj igri zavođenja kojoj bi, možda, naposletku moglo i podleći.
     Profesor K. zausti da sabere, u jednoj od njemu svojstvenih, epitetima bogatih, složenih rečenica, svoje neizmerno duboke emocije zbunjenosti zaprepašćenja oduševljenja ljubavi fatalizma bola-u-kome-kao-da-uživa fascinacije radoznalosti ustreptalosti nervoze nadanja zanesenosti fanatičnosti i tako u krug, i zausti još jednom, i još jednom, i još, a zatim se jedna crna obrva podigne skeptično do sredine čela, pokazujući tako razočaranost u mutavu smotanost i smotanu mutavost tog naširoko hvaljenog profesora K., koji je toliko polagao u svoje blistavo poznavanje jezika, a u odsudnom času se pokazao kao potpuno bespomoćan kada je trebalo preneti značenje osećanja koja su bila potpuno očigledna i jasna još od onog prvog pogleda spuštenog štita.
     Lice se zatim okrenulo i, bez pozdrava, otišlo, izgubivši se veoma brzo u masi svečano obučenih ljudi u ogromnoj svečanoj sali uticajnog svetskog univerziteta čiji je profesor lingvistike K. dugo stajao nepomično, zagledan tužnim pogledom u svežeizglancane pločice na podu ispod svojih stopala.

Monday 19 September 2011

étonnement


Artur je bio gnevan
jer se boja hrizantema
u sobi pod mrakom kasnoga časa
nije poklapala sa bojom
koju je video Lu
svojim okom.
Čuđenje
nad pojavnim licima sveta i svega
snaga da se dovede u pitanje sruši temelj promeni položaj posmatranja posmatra tumači samim sobom
moć toliko drevna da je mrtva k’o malter
još pokoji zaostali kvark luta k’o zločinac u deci u starcima u ludama i ponekoj retkoj jedinki van ovih kategorija
ono čija se važnost umanjuje
naspram važnosti drugih važnijih stavki sveta koji juri po traci i nema koga da isključi struju samo biva brže i brže
gasi se meteorski i naposletku nestaje utopivši se u more opštosti more bolesti istosti za koje leka nema
i tako je Lu
opet ostavši među mrtvima sa zidova iz muzike sa stranica i ne nije bio sam ali ipak
pustio gnevnu suzu
iz nemoći
pred Arturovom nemoći poimanja stvarnosti preobražene u skladu sa okom posmatrača
a nije znao nije mogao da zna
da je Artur
opet ostavši među živima sa televizora iz novina lošeg sluha loše pameti skupog pakovanja da pokrije sakrije
seo i hteo-ne hteo
potražio istinu
sopstveni preostali zalutali kvark
čuđenja
misleći zašto li soba deluje drukčije
bez ikakve promene
i zašto li niski beli strop odjednom narasta
i zvuči
tako plavo

Sunday 18 September 2011

Slepog miša bedak

Slepi miš je gnevan
I treba
Svaki dan neka nova boja doleti sa neba
I uplete se u Veliku Šaru
I akvarelu oko nas da novu nijansu
Il dve
Čuđenju nikad kraja
Odakle li je došla i koliko je trajna
Nikad ne znaš
I to joj daje snagu
Al' šta to njemu vredi

Susret

Juče sam nekuda kasnila.

U autobusu sam sela pored čoveka uredne brade.
Uznemirena,
upitala sam ga za vreme i dao mi je nešto svog,
rekavši mi da ga mogu vratiti kad god,
evo na primer sutradan u pet ispred kafića koji smo oboje znali.

Ja sam stigla u dogovoren čas, a on je
kasnio.
Kad napokon stiže, samo nagnu šešir prolazeći užurbano pored mene
i srdačno mi zahvali.

Tuesday 13 September 2011

prelaz


vidiš ovaj stepenik to je poslednji stepenik i samo on te deli od
pri prelasku istog osnovno pravilo jeste
spustiti svaki konac svaki lanac svaki teg svaku tonu na bilo šta što je tlo
jer vukao si vukao dugo
bez modnog savetnika
žanrovski neodrediv ali nekako vuče na sci-fi svim vagonima i svim pogonima koji teku sa toliko opasnog smisla i reda i slojeva i slojeva ćutnje da je to naprosto
drugo pravilo jeste izbrisati slova o akciji reakciji
uništiti slova o uništenjima ne meriti ništa na grame na dane konverzija u oprost
treće pravilo ostaviti zubni karton na vidnom mestu zarad identifikacije
jer kad te rođeno srce proguta sažvaće ispljune šta ostaje ne znam ne znam
strah od posledica nepodudarnosti u ciframa strah od raja nepodudarnosti u sklopovima šrafova strah od
vidiš ovaj stepenik to je poslednji stepenik i samo on te deli od jeseni
četvrto pravilo ne pretiti ali teško je obećati ne-pretnju kad ne znaš ni šta ti preti ipak strah i potiče od toga što znaš što znaš ne znaš
peto pravilo ne otežavati ali kako obećati ne-težinu lakoću podnošenja naročito kad imaš tendenciju da se rašivaš
ja nemam prtljag ja jesam prtljag
ali obećavam
da ću da nosim
sve
zna već
da ne spavam
ako ne spava
nemi protest
onog crvenog što kuca ispod grla
i potvrda
kaže živ si
živi smo
dakle živimo
imperativ

i to je to

da li sam bolji čovek
da li sam doista bolji čovek
da li ću ikada
da li ću

u koju reč
može da stane
sve to
nemam je
preveliko je
preveliko

odmetnik


blago plašljiv ali željan da sazna pun vere u informativni aspekt sunčev zrak
rešio da prošeta
po neznanom prostoru u krajnje kritičnom odsustvu svoje sabraće
znači crnilo kompasa nema vidljivost nadaleko željena misaona imenica
šetao je po obodu cevi presavijene na oba kraja nadole
cevi iz koje ide 2 metra platna u dva sloja
na čvrstoj podlozi
koja se ugiba i odbacuje onoga ko sedne na nju
e zanimljivo valja probati ali nekako sad ne odgovara prilici
i tako je zrak
(mlad očigledno i u potpunom nedostatku prethodnih iskustava sa šetnjama i iskustava sa određivanjem pravca želja i odjeka rizika i bez pravog znanja o raspolućenosti na naše i njihove)
rešio da ode i malo dalje u svom izvidništvu
(mlad što za sobom povlači i da je smeo znači bez celovite svesti o tome šta je smeo)
i tako je čistom opservacijom pojavne stvarnosti bliske mu u prostoru i vremenu
došao do zaključka da na tom platnu na čvrstoj podlozi
u sedećem stavu bivstvuje nešto
što se od poda račva na dva
pa se onda sastavlja u jedan
kome se sa obe strane nalaze slična takva dva kao i prema podu
a na samom kraju jedno manje okruglo
golo i glatko
sa čudnim prorezima i čudnim otvorima
i dva sitna okrugla pri vrhu
sve to sačinjeno od materije naizgled čvrste kao i ona cev
ali nije bilo toliko čvrsto izgleda
zaključio je na osnovu toga što je sedeći objekat
pognut nad nečim širokim šupljim punim nečeg providnog tečnog
jednim od ona dva što su mu prikačena na krajevima
povlači nešto malo po unutrašnjoj strani onog drugog prikačenog
koje se nalazi u onom tečnom
i pri tom povlačenju nešto ističe nešto crveno isto tečno
i tako ono providno tečno dobija crvenu boju
zrak nije bio siguran šta da misli o tom prizoru
bilo je to nešto novo i doista zanimljivo
žalio je što nije stariji veći pa da osvetli čitav prostor za još bolju opservaciju
i baš u trenutku kad mu je pažnja bila u naponu snage
sedeći objekat je podigao ono okruglo
i uperio ona sitna dva okrugla u sunčevog podmlatka
i u tom trenutku
zrak beše usisan
u crnilo
bezkompasno bezizlazno konačno kao potez toliko kriv ali potreban
male stvari a mnogo moći naročito u krivim rukama
organska materija je to ipak
da je zrak znao da neće biti sledećeg puta
možda bi i stigao da pomisli
sledeći put slušati mater
ostavi u zraku ono što treba da bude u zraku
ostavi u mraku ono što treba da bude u mraku

Sunday 11 September 2011

Buka

Hoću da čujem trube!
Hoću da čujem da stižemo!

Oglasite naš dolazak na Orijent, magični Orijent!
Radujem se kao dete!
U mirisu sandalovine roje se mogućnosti
i svi tepisi lete!

Na Orijentu su svi naši ciljevi, u pesku je zacrtan plan
ako ne izgubiš fokus, možeš da ostvariš san.
U prahu!
U sjaju!
U slavi!
Kriju se naša rešenja.
Došli smo, došli! Na Orijent!
Da tumačimo znamenja.

Treba ih još samo pronaći
u oblaku mirisnog dima.
Treba se još samo snaći
U gužvi!
U čudu!
U ljudima!

Putujemo na Orijent, na magični Orijent, počuj, proživi, oseti!
Čekaju nas dugobradi beduini sa bajkama, i visoki minareti.
Neko je, možda, spominjao
samospoznaju i ostvarenje,
a možda i ne. Ah, Orijent!
Zaborav!
Buka!
Veselje!

Ako bi moglo

Gospode,
Kao što znaš
Klime su prekrile nebo
Bukvalno
I sada praktično stalno pada kiša
Dok se borimo s vetrenjačama
Divljim vetrenjačama
Iz kojih dimi marihuana
A šejtani arlauču do u sitne sate
Pa nam junački šlemovi intenzivno rđaju
I stvarno bi nam značilo
Ako bi moglo
Da nam, kada idući put bude obilazila
Svinjarica donese cinkane šlemove
Hvala & Amin

Monday 5 September 2011

Moj unjkavi glasić u glavi

Kreni sa mamom u kupovinu, srce, deder, zašto se bojiš?
Kupiće ti mama lilihip
jeste, slasan lilihip,
oko na štapiću, otrov u šećerlemi

Sve što treba da uradiš je da padneš u šaht
Koji šaht? Sve je šaht!
Kad izađeš iz kuće sve je rupa i govna na dnu rupe
Šta je? Očekivala si nešto drugo?

Lažu te da je trava zelena, srce
Lažu te da bi ti se smejali pogledaj sama to nije trava uopšte
To su zmije klizave zubate crne
Otrovne? Pa, proveri sama, šta čekaš?
Gazi ih golim stopalima
iz sve snage ih gazi niti im išta možeš niti imaš kud
Ako ih i pobiješ sve a ne crkneš od jeda dovešće ih još

Ko to?
Ko će dovesti zmije ko je doveo i ove što su sada tu, ove što nisu trava?
Pa podrazumeva se, tvoja mama!

Draga mama, jednooka, sa sluzavom lopticom na štapiću
Lizni!

Hoćeš sa mamom u kupovinu, srce?
Šta ti je, čega se plašiš? Smiri se
Kupiće ti mama lilihip
baš tako, dušo, slasan lilihip
otrov u šećerlemi, prezir u osmehu.

Genije

I taman kada je napokon dosegao vrhunac svog stvaralaštva, ispunivši tako svoj životni san, našao se, iznenada, na nekoj neobičnoj, bučnoj zabavi, u mirisu parfemom otežanog znoja ispod bisera na vratovima žena, u moru šampanjca, u društvu izobličenih kepeca koji sežu do struka i guraju, sa svih strana a u jednom pravcu, i nose, kao živi talas, ka razjapljenim čeljustima one mašine u dnu dvorane, slabašni su i on se opire, ali oni možda i ne žele da primene jaču silu, evo dopuštaju mu i da se zaustavi pored fine gospođe tamo i srdačnog gospodina ovde, da se rukuje, predstavi i primi čestitke, da razmeni koju reč, ali nakon toga vode ga neumoljivo dalje, preko čitave gigantske hale u kojoj, čini se, odzvanja čak i disanje, i neumitno ga približavaju njoj, mašini, i što joj je bliži to je jasnije vidi, njene crne čelične zupce i točkove, ogromne šiljke i oštricu giljotine zbog kojih na korak od nje postaje već sasvim izvesno da je to ona, a ne ono ili on, ona mašina, vrata raširenih kao noge i usta istovremeno, škripuće nežnim sopranom, zove ga da uđe unutra, da se sklupča u kalupu mada mu je tesno, a glavu slobodno može da ispruži tu, na panj ispod giljotine, punom dužinom vrata, u položaju spremnom za šišanje, koje je neizbežno ne jer nema snage da se otrgne i pobegne, nego jer je naprosto nemoguće sada odgurnuti-razočarati razdragane kepece koji tako oduševleno pljeskaju dlanovima, gledaj kako se samo detinje raduju dok on pokorno leže u usta, među noge, i pravo u zube nemilosrdne čelične skalamerije, slušaj kako se pokreću zupci, poluge i glomazne crne ploče koje njegovo telo pritiskaju i oblikuju u savršenu kocku veličine, pa naravno, njegovih milih kepeca koji kliču, svesni da će ubrzo biti prevaziđena i poslednja prepreka do njegovog potpunog uklapanja, a to je, naravno, glava, koja sada već tako neskladno glomazno štrči iz mašine, neuklopljena u njegovo savršeno minijaturno telo,i evo već puca konopac, i leti sečivo, cap! 
Kraći za glavu, on odjednom postaje srećan, i, izlazeći napokon iz mašine koja mu se druželjubivo smeši, pridružuje se ovacijama kepeca, ne znajući više zašto tapše, ali obuzet talasom euforične smirenosti, osećaja pripadanja i uklopljenosti u gomilu ravnomerno-istovetnih malih ljudi, dvorana se širi i produžava, postaje neobuhvatna pogledom i samim tim sveobuhvatna. Negde u visini bežećeg plafona nazire se njegovo životno delo i njegova otcepljena krvava glava, odlaze sve dalje, sve više, i neka, neka ih uništi ledeni kosmički vazduh, neka se zaborave, neka se zatru u prah, neka, samo da traje radost, samo da lije šampanjac, da galame zvanice, da sluh nastavi da bledi u zaglušujućem moru dlanova koji se iznova i iznova spajaju.

Sunday 4 September 2011

velečasni

u nedostatku lica koje sluša
u odsustvu reči koju vredi čuti
uzdigoh njega na visoki sto
vitamin C sa rumom ekvivalent krvi raspetog
i prećutno dadoh na znanje
da nema ruke nema da me vodi
da kažem da
štit je pao
volja se meri promilima tečnija od tečnosti i otiče
Mingus je pišao u krevet kao dete
Spencer Dryden vitlao sekirom
verujem sa zadrškom ali verujem
onda najednom pojavna stvarnost biva izoštrena i oči najzad obaviše svoju funkciju
i videh samo kosti bez krvi i mesa
izbrojih jame na užegloj zameni za lice i
svedoh broj košulja na 3
broj pantalona na 1
broj očiju na 0
zadrhtah bez bega van vidnog polja vid pristojnosti
pred ogledalom
u neznanom hodniku
a u ogledalu
ljudski suvarak mrlja protok i brzina protoka izgaze lako u nedostatku pravca
nedovoljno materijala u sebi da čak ne može
ni da se pretopi u nešto novo sa svrhom
izvodi svako veče
zaludnost u šetnju
najvrednije dostignuće avangarde
jedini verni sagovornik samom sebi
sam sam sam sam
sva sreća pa sa sobom
ponesoh poveći kamen
sopstvenu legiju spasa
rekavši doviđenja
bez glasa
u nepojavnom obliku
i ostah tako
na neodređeno
nećemo se više videti
zabava gotova
oltar uništili mi mi
društvo evoluira dalje i bez tebe
dragi velečasni

Treptaj



Na festivalu impulsa
U mraku
Pulsiramo
Oduvek i zauvek
Svetlost povremeno trepne
Kao blic
A ona prava scena se odvija u pauzi
Mnogi čuveni teoretičari
Su pokušali da to objasne
Nije bitno šta ne vidiš
Nego ono što MISLIŠ
Da si u tom
Mikrosekundnom treptaju svetla
Video

Monday 29 August 2011

Aljaska


Padme E. se obrela na golemom pregolemom teretnom brodu, negde na Aljasci na vodi a snega nigde i mrak je topao Aljaska je topla. Čelik je sijao u odsustvu drveta a drvo nikome i nije istinski falilo jer sirovo blještavo glatko konstruisano veštačko tehnički obrađeno oličenje izdržljivosti ovde ima vrednost ovde ima prednost nad majkom prirodom i povodom toga se ama baš ništa ne može učiniti to je samo prirodni sled stvari stepen stepenik na putanji razvoja. Straža na brodu pritajeno mrtva jer je poznat stepen očekivanja po pitanju hoda i lokalizovanosti iste. Sve je nekako umrlo iznutra spolja prešlo se na automatsko upravljanje jer čak je i glad bila mrtva sve mrtvo osim ideje ideje o ideji. Ovde je čelik imao glavnu reč, ali fabrički čelik nije mogao ništa protiv čelika u ljudskoj glavi u ljudskoj duši i iz čelično tvrde glave i čelično tvrde duše idu i čelično tvrde namere, te je tako i Padme rešila da nešto sprovede u delo, u pratnji nešto mlađeg Šejmasa A., koji je gotovo niotkuda i iz naizgled neznanog razloga iskrsao kao dobrovoljac. Ovde je tehnički obrađeni čelik imao glavnu reč i prosto je bio ubeđen da samom svojom pojavom može i mora da se nametne kao neoboriva nužnost ali Padme i Šejmas su imali ideju jer sve je inače bilo mrtvo spolja i iznutra sve osim ideje a ideja je uključivala krađu jeste krađu jer se krađi mora i uzvratiti krađom evolucija produkti evolucije su tako izabrali i neke dve nasumične usamljene životinje na visokom nivou misaonih delatnosti tu nisu mogle ama baš ništa do da se tehnički obrađenom čeliku i krađi kao gradivnoj jedinici sveta veka i svih vekova i svih svetih suprotstave upravo krađom.

Drvo. Je ključni pojam ovde. Na ovom pregolemom teretnom brodu bilo ga je mnogo i to ne onakvog kakvim ga je majka priroda sazdala već isto kao i čelik tehnički obrađenog raspolućenog ispoliranog isečenog na fine tamno smeđe komade, takoreći letve, jednake među sobom jednake pred svetom drvenih i nedrvenih materija jednake pred dobro taj entitet je već diskutabilan, no, baš takvo kakvo je, tehnički obrađeno, bilo je potrebno. Padme i Šejmas nisu tačno znali zašto zašto im je bilo potrebno, ona ideja je visila poluopipljiva polupropustljiva u ritama u naznakama ali i rite i nedorečena parčad u sebi nose koren ili makar seme dorečenosti koren i seme koji vuku na spoj pa makar taj koren i to seme bili samo privid. Nužnost hitnja da se skitnja lutanje okonča prekine da se doda lopta da se prisustvo primakne prisustvu bez spoljašnjih uticaja, samo pukim nerafiniranim iskonskim magnetom.

U svakom slučaju, iz stanovitih kontejnera za prenos sirovina izvlačili su letve, Padme i Šejmas, jednu po jednu, bacajući ih preko palube u vodu toliko crnu da nisu ni bili sigurni da li će se pad uopšte okončati no letve su ipak padale i plutale sporo ka neznanom odredištu ili je možda i to bio samo privid. Šta su hteli time ni sami ne znaju možda su u dubinama svog nesvesnog videli zgrade ulice lica koji nestaju pod tlom koje se urušava u vatri u dimu poslednji put držati kornet bez pitanja o smislu i odjednom kraj bez najave bez svesti o kraju sekunde su to ali to ne umanjuje strahotu i znoj. Možda su hteli sve živo da potrpaju u barku velikih razmera možda ne možda da mnogo je tu možda a malo je definitivnosti tek oni su nešto hteli to je izvesnost nešto se pokrenulo iznutra pa spolja nije više bilo tako mrtvo, iako su znali da su na tom brodu bez ičijeg znanja da tu ne smeju da budu te da im sa najvišom sigurnošću sledi fizičko skončavanje ukoliko ih bilo ko tu pronađe kao i to da pojma nisu imali kako će iz broda preko vode dalje da prenesu materijal koji kradu ni gde ni kako ni zašto ništa, da, možda je sve to od početka bilo osuđeno  na propast zašto uopšte i počinjati tako nešto gde je tu smisao pa ipak u čitavoj toj stvari bilo je i naznake nečeg dobrog, šta je to nisu umeli da kažu ali činjenica je činjenica da je tu bilo dva para ruku a ne jedan. Čak je i Aljaska bila topla topla kao naznaka i time im stavila do znanja da podržava delo ili makar naznaku dela kao i Padmeinu nemarnost i činjenicu da se jedino njoj može desiti da na brod usred Aljaske dođe ilegalno golih ruku doslovce sve što je imala sa sobom bilo je ono što je imala na sebi odeću u kojoj se trenutno zatekla a hladnoće nije bilo definisanosti nije bilo okvira nije bilo bio je tu Šejmas koji je ćutke zajedno sa njom izvlačio letve i možda je on znao razlog možda će da ga pita možda i ona sama već zna razlog možda je razlog isti za oboje i jedino što je nedostajalo jeste upravo taj sneg i led izvorna nagonska hladnoća Aljaske da okuje u večnost taj trenutak bez okvira i bez definisanosti i razloga i dela u naznakama ali trenutak je već bio okovan iako oni to nisu znali i samo postojanje tog trenutka je bilo dovoljno da bi se okovao urezao u kolektivni um i ostao tu zanavek bez obzira na razlog bez obzira na ishod. 

Sunday 28 August 2011

Portovanje

Imao sam par ledenih lopatica
I čini mi se da su bile lepe

Baš sam hteo da se podsetim
Ali nisam mogao da se setim

Gde sam je zakopao

Zavlačio sam se po raznim direktorijumima
Našao sam ebook o oralnom seksu
Sakriven u nekom prastarom redundantnom folderu

I pismo Dr. Dreu
Koje nisam mogao da pročitam jer sam zaboravio lozinku

Možda nekada brutforsujem

Našao sam neke raritetne (mada nezanimljive) spotove

Ali nisam mogao da utvrdim

Gde je beše

Moja prva draga

Čekajući

Stigla je ranije,
otvorila prozor da izvetri miris čistoće.
Na drugačijem stočiću stoji drugačija lampa
posteljina podseća na onu kod kuće.

U međuvremenu pročitaće pismo od tetke iz Čikaga.
Kaže da ima revolver: „Šta drugo može
usamljena starija dama, draga?"

Od gradskog smoga magle joj oči. U Čikagu,
mašta,
bili bismo egzotični. Tamo
u najvišoj fioci drže lek za osećaj krivice
i u jeftinim hotelima su sve žene heroine,
a ne preljubnice.

Dobro se odmerila u ogledalu,
od glave do pete. Ne,
nije za zločin iz strasti,
za roman ili veliki ekran:
crvene oči, veš joj je zarozan,
i kroz labavu kožu vide se kosti.
Eh, kad nije na vreme odustala...  
Već dugo je zurila u sopstveni odraz
kada se trošna brava okrenula.

Charles Simić - "Hotel Insomnia"

Sunday 21 August 2011

Hobi

Sonja je divna devojka, omiljena među prijateljima i porodicom. Sonja je svestrana: igra šaha, i ponekad piše pesme. Dobar je student i draga, ne libi se da pomogne drugima.

Sonja
ponekad
u daljinu zuri
dok gleda u osobu preko puta.
Pokušavajući da razume osmeh i pokret,

Sonja
ponekad
zaluta. 

Sonja
se boji da ispod
šara
užasne tajne
kriju leptirice
Sonja
čuje njihove šaptaje
liče na bezbrižne
njene drugarice.

Sonja
za stolarskim strugom
skida
sa krila
prah.

Sonja
stavlja
na svoje lice
umesto osmeha
život leptirice.

Zna se da leptiri jecaju nečujno. Ne dolazi jeftino Sonjin šarm.

Slika preuzeta sa www.travelpod.com