Monday 26 September 2011

Natio


Nacionalizam kod ameba je neizbežan
Kao naslage sedimenata u pećinama utrobama planeta
Neizmerno nagomilane u skutima naborima vremena borama sveta.
Ameba kao gradivna jedinica realnosti
Doista mala i nepraktična u svojoj prostosti
Ali prostost ne negira jestost
I nekako što si manji osećaj jestosti veći biva
Navala busanja u nepostojeće grudi nepostojećim udovima
Ja sam ja sam ja sam ja sam ja sam ja
Tamo ste vi ovde smo mi ovde je granica
To ste vi a ovo smo mi gledaj prepuna stranica
Čitava jedna stranica nacionalna historija!
I svet i vek i sve i rat i mir i brat i hir i histerija
No ne kvarimo tu patriotsku emociju sabiranjem činjenica
Uključimo nadanje u kosmičku utičnicu
Sveta šaka i sveto oko evolucija
Poslaće jednom herojski naslovljenu pozivnicu
I ovim ubogim bićima: kreće revolucija
Učešće omogućeno ocena dovoljan 2
Prešli ste početni stadijum razvoja
U novom ste životu! Doživite stotu!
Pratimo vas pomno
A dotle
Naše nadanje je uz vas!
I naše finansije!
Da da znamo da ćete nam sve to vratiti jednog dana

Ni ne pomišljajte.
Ni ne pomišljajte.

Veliki poraz profesora K.

     Profesor K. je predavao lingvistiku na velikom fakultetu, čiji je značaj i uticajnost bio očigledan već od samog njegovog praga koji je bio glomazan i impozantan, od ulaznih vrata visokih i širokih, od bajkolikih kula i stamenih zidova. Profesor K. govorio je na desetine jezika – većina, doduše, indoevropski, ali je priznavao, ponekad, crveneći sa uljudnom sramežljivošću, da poznaje i japanski, na primer, koji u tu grupu ne spada, i da je učio, letimično i nekada davno, i jezik Hopi naroda koji nije uspeo da u potpunosti savlada zbog nepostojanja vremenskih odredbi. Profesor K. je na ruci imao sat, koji je kuckao: tika-tak.
      Profesor K. je voleo svoj posao, i kao pravi akademik, svoju oblast je poznavao sjajno, sjajno kao sveže oribane pločice na reklami za sredstvo za čišćenje, i koristio je svoje znanje kao oruđe i kao oružje, siguran u njegovu snagu do te mere da je negde usput u svom iskustvima bogatom životu uspeo da, uprkos svojoj zavidnoj inteligenciji, da zaboravi da sjajne, sveže oribane pločice običavaju biti neuobičajeno klizave, te da se ne mogu sa baš potpunom sigurnošću koristiti kao oruđe i kao oružje, i kao štit. Profesor K. se zato, sopstvenom nepažnjom, okliznuo i od pada zadobio gotovo kobne posledice, a to se desilo ovako:
     Na jednom gala prijemu priređenomu čast jednog velikog dogovora univerziteta na kome je radio profesor K. okupila se oko njega, kao što je to neretko bio slučaj zbog njegove velike erudicije elokvencije kulture, poveća grupica zainteresovanih slušalaca, među kojima je, kao što to obično biva na gala prijemima, najviše bilo nasmešenih dama. Stojeći tako u sred svečane univerzitetske sale, unedogled visoke i sa debelim ozbiljnim jonskim stubovima, te zatečen van svoje uobičajene sredine, takoreći van prirodnog staništa, profesor K. je pokušavao da, u što razumljivijim a ipak što kitnjastijim rečenicama objasni okupljenima snagu svog oruđa, oružja i štita, ulažući pritom mnogo napora u pažljivu i razuđenu argumentaciju usmerenu na dokazivanje toga da je jezik ne samo jedinstvena i nezamenljiva tvorevina čovekova, već  i da je univerzalan i savršen u svojoj sveobuhvatnosti. Ovom nadahnutom govoru su se naglas divile nasmešene dame, klimala su s odobravanjem glavama ozbiljna imućna gospoda, i profesor K. tu napravi svoju uobičajenu, a, kako će se ispostaviti, tragičnu grešku: uveren u svoju apsolutnu vladavinu nad sopstvenim rečenicama, koja mu je davala vlast i nad primaocima tih rečenica, dopustio je da mu pobedonosni, ponosni pogled luta okolo po sali.
     Na taj dan, na tom gala prijemu, profesor lingvistike K., slavljen zbog svoje erudicije elokvencije kulture, zaljubio se, na prvi pogled i beznadežno, u jedno podsmešljivo žensko lice, čije bi se crte najbolje dale opisati pridevom „hirovito“, jedno srcasto lice izvijenih crnih obrva, krupnih očiju i tankih usana, nosa podužeg ali nikako nesimpatičnog, i to se tako silovito, namah i namrtvo zaljubio da je bilo nemoguće ne primetiti njegovu smetenost, pogotovu kada bi ga, kao što je to u tom trenutku dotično lice imalo priliku da čini, gledali pravo u oči. Oduševljeno ovim poražavajućim saznanjem koje je došlo sasvim prirodno a iznenada, lice se zakikotalo, zbunivši tako još više jadnog profesora K. koji se već uveliko probijao kroz gužvu do te tajanstvene dame, ne odvajajući gorući pogled od nje, rešen da joj smesta, na licu mesta, saopšti kako se oseća, gurao je ljude i laktao se neprimereno prilici, godinama i uvaženom položaju, stigao napokon do svog obožavanog lica i rekao:
     „Dobro veče.“
   „Dobro veče“, reklo je lice i savilo nagore jedan ugao nadobudne, ženstvene usne, dajući tako profesoru K. do znanja da mu je jasno sve, već iz pogleda i laktanja, da je primetilo kako se tresu profesorove muževne krupne ruke, i da očekuje ne samo objašnjenje, već se i nada pažljivo promišljenoj, istančanoj igri zavođenja kojoj bi, možda, naposletku moglo i podleći.
     Profesor K. zausti da sabere, u jednoj od njemu svojstvenih, epitetima bogatih, složenih rečenica, svoje neizmerno duboke emocije zbunjenosti zaprepašćenja oduševljenja ljubavi fatalizma bola-u-kome-kao-da-uživa fascinacije radoznalosti ustreptalosti nervoze nadanja zanesenosti fanatičnosti i tako u krug, i zausti još jednom, i još jednom, i još, a zatim se jedna crna obrva podigne skeptično do sredine čela, pokazujući tako razočaranost u mutavu smotanost i smotanu mutavost tog naširoko hvaljenog profesora K., koji je toliko polagao u svoje blistavo poznavanje jezika, a u odsudnom času se pokazao kao potpuno bespomoćan kada je trebalo preneti značenje osećanja koja su bila potpuno očigledna i jasna još od onog prvog pogleda spuštenog štita.
     Lice se zatim okrenulo i, bez pozdrava, otišlo, izgubivši se veoma brzo u masi svečano obučenih ljudi u ogromnoj svečanoj sali uticajnog svetskog univerziteta čiji je profesor lingvistike K. dugo stajao nepomično, zagledan tužnim pogledom u svežeizglancane pločice na podu ispod svojih stopala.

Monday 19 September 2011

étonnement


Artur je bio gnevan
jer se boja hrizantema
u sobi pod mrakom kasnoga časa
nije poklapala sa bojom
koju je video Lu
svojim okom.
Čuđenje
nad pojavnim licima sveta i svega
snaga da se dovede u pitanje sruši temelj promeni položaj posmatranja posmatra tumači samim sobom
moć toliko drevna da je mrtva k’o malter
još pokoji zaostali kvark luta k’o zločinac u deci u starcima u ludama i ponekoj retkoj jedinki van ovih kategorija
ono čija se važnost umanjuje
naspram važnosti drugih važnijih stavki sveta koji juri po traci i nema koga da isključi struju samo biva brže i brže
gasi se meteorski i naposletku nestaje utopivši se u more opštosti more bolesti istosti za koje leka nema
i tako je Lu
opet ostavši među mrtvima sa zidova iz muzike sa stranica i ne nije bio sam ali ipak
pustio gnevnu suzu
iz nemoći
pred Arturovom nemoći poimanja stvarnosti preobražene u skladu sa okom posmatrača
a nije znao nije mogao da zna
da je Artur
opet ostavši među živima sa televizora iz novina lošeg sluha loše pameti skupog pakovanja da pokrije sakrije
seo i hteo-ne hteo
potražio istinu
sopstveni preostali zalutali kvark
čuđenja
misleći zašto li soba deluje drukčije
bez ikakve promene
i zašto li niski beli strop odjednom narasta
i zvuči
tako plavo

Sunday 18 September 2011

Slepog miša bedak

Slepi miš je gnevan
I treba
Svaki dan neka nova boja doleti sa neba
I uplete se u Veliku Šaru
I akvarelu oko nas da novu nijansu
Il dve
Čuđenju nikad kraja
Odakle li je došla i koliko je trajna
Nikad ne znaš
I to joj daje snagu
Al' šta to njemu vredi

Susret

Juče sam nekuda kasnila.

U autobusu sam sela pored čoveka uredne brade.
Uznemirena,
upitala sam ga za vreme i dao mi je nešto svog,
rekavši mi da ga mogu vratiti kad god,
evo na primer sutradan u pet ispred kafića koji smo oboje znali.

Ja sam stigla u dogovoren čas, a on je
kasnio.
Kad napokon stiže, samo nagnu šešir prolazeći užurbano pored mene
i srdačno mi zahvali.

Tuesday 13 September 2011

prelaz


vidiš ovaj stepenik to je poslednji stepenik i samo on te deli od
pri prelasku istog osnovno pravilo jeste
spustiti svaki konac svaki lanac svaki teg svaku tonu na bilo šta što je tlo
jer vukao si vukao dugo
bez modnog savetnika
žanrovski neodrediv ali nekako vuče na sci-fi svim vagonima i svim pogonima koji teku sa toliko opasnog smisla i reda i slojeva i slojeva ćutnje da je to naprosto
drugo pravilo jeste izbrisati slova o akciji reakciji
uništiti slova o uništenjima ne meriti ništa na grame na dane konverzija u oprost
treće pravilo ostaviti zubni karton na vidnom mestu zarad identifikacije
jer kad te rođeno srce proguta sažvaće ispljune šta ostaje ne znam ne znam
strah od posledica nepodudarnosti u ciframa strah od raja nepodudarnosti u sklopovima šrafova strah od
vidiš ovaj stepenik to je poslednji stepenik i samo on te deli od jeseni
četvrto pravilo ne pretiti ali teško je obećati ne-pretnju kad ne znaš ni šta ti preti ipak strah i potiče od toga što znaš što znaš ne znaš
peto pravilo ne otežavati ali kako obećati ne-težinu lakoću podnošenja naročito kad imaš tendenciju da se rašivaš
ja nemam prtljag ja jesam prtljag
ali obećavam
da ću da nosim
sve
zna već
da ne spavam
ako ne spava
nemi protest
onog crvenog što kuca ispod grla
i potvrda
kaže živ si
živi smo
dakle živimo
imperativ

i to je to

da li sam bolji čovek
da li sam doista bolji čovek
da li ću ikada
da li ću

u koju reč
može da stane
sve to
nemam je
preveliko je
preveliko

odmetnik


blago plašljiv ali željan da sazna pun vere u informativni aspekt sunčev zrak
rešio da prošeta
po neznanom prostoru u krajnje kritičnom odsustvu svoje sabraće
znači crnilo kompasa nema vidljivost nadaleko željena misaona imenica
šetao je po obodu cevi presavijene na oba kraja nadole
cevi iz koje ide 2 metra platna u dva sloja
na čvrstoj podlozi
koja se ugiba i odbacuje onoga ko sedne na nju
e zanimljivo valja probati ali nekako sad ne odgovara prilici
i tako je zrak
(mlad očigledno i u potpunom nedostatku prethodnih iskustava sa šetnjama i iskustava sa određivanjem pravca želja i odjeka rizika i bez pravog znanja o raspolućenosti na naše i njihove)
rešio da ode i malo dalje u svom izvidništvu
(mlad što za sobom povlači i da je smeo znači bez celovite svesti o tome šta je smeo)
i tako je čistom opservacijom pojavne stvarnosti bliske mu u prostoru i vremenu
došao do zaključka da na tom platnu na čvrstoj podlozi
u sedećem stavu bivstvuje nešto
što se od poda račva na dva
pa se onda sastavlja u jedan
kome se sa obe strane nalaze slična takva dva kao i prema podu
a na samom kraju jedno manje okruglo
golo i glatko
sa čudnim prorezima i čudnim otvorima
i dva sitna okrugla pri vrhu
sve to sačinjeno od materije naizgled čvrste kao i ona cev
ali nije bilo toliko čvrsto izgleda
zaključio je na osnovu toga što je sedeći objekat
pognut nad nečim širokim šupljim punim nečeg providnog tečnog
jednim od ona dva što su mu prikačena na krajevima
povlači nešto malo po unutrašnjoj strani onog drugog prikačenog
koje se nalazi u onom tečnom
i pri tom povlačenju nešto ističe nešto crveno isto tečno
i tako ono providno tečno dobija crvenu boju
zrak nije bio siguran šta da misli o tom prizoru
bilo je to nešto novo i doista zanimljivo
žalio je što nije stariji veći pa da osvetli čitav prostor za još bolju opservaciju
i baš u trenutku kad mu je pažnja bila u naponu snage
sedeći objekat je podigao ono okruglo
i uperio ona sitna dva okrugla u sunčevog podmlatka
i u tom trenutku
zrak beše usisan
u crnilo
bezkompasno bezizlazno konačno kao potez toliko kriv ali potreban
male stvari a mnogo moći naročito u krivim rukama
organska materija je to ipak
da je zrak znao da neće biti sledećeg puta
možda bi i stigao da pomisli
sledeći put slušati mater
ostavi u zraku ono što treba da bude u zraku
ostavi u mraku ono što treba da bude u mraku

Sunday 11 September 2011

Buka

Hoću da čujem trube!
Hoću da čujem da stižemo!

Oglasite naš dolazak na Orijent, magični Orijent!
Radujem se kao dete!
U mirisu sandalovine roje se mogućnosti
i svi tepisi lete!

Na Orijentu su svi naši ciljevi, u pesku je zacrtan plan
ako ne izgubiš fokus, možeš da ostvariš san.
U prahu!
U sjaju!
U slavi!
Kriju se naša rešenja.
Došli smo, došli! Na Orijent!
Da tumačimo znamenja.

Treba ih još samo pronaći
u oblaku mirisnog dima.
Treba se još samo snaći
U gužvi!
U čudu!
U ljudima!

Putujemo na Orijent, na magični Orijent, počuj, proživi, oseti!
Čekaju nas dugobradi beduini sa bajkama, i visoki minareti.
Neko je, možda, spominjao
samospoznaju i ostvarenje,
a možda i ne. Ah, Orijent!
Zaborav!
Buka!
Veselje!

Ako bi moglo

Gospode,
Kao što znaš
Klime su prekrile nebo
Bukvalno
I sada praktično stalno pada kiša
Dok se borimo s vetrenjačama
Divljim vetrenjačama
Iz kojih dimi marihuana
A šejtani arlauču do u sitne sate
Pa nam junački šlemovi intenzivno rđaju
I stvarno bi nam značilo
Ako bi moglo
Da nam, kada idući put bude obilazila
Svinjarica donese cinkane šlemove
Hvala & Amin

Monday 5 September 2011

Moj unjkavi glasić u glavi

Kreni sa mamom u kupovinu, srce, deder, zašto se bojiš?
Kupiće ti mama lilihip
jeste, slasan lilihip,
oko na štapiću, otrov u šećerlemi

Sve što treba da uradiš je da padneš u šaht
Koji šaht? Sve je šaht!
Kad izađeš iz kuće sve je rupa i govna na dnu rupe
Šta je? Očekivala si nešto drugo?

Lažu te da je trava zelena, srce
Lažu te da bi ti se smejali pogledaj sama to nije trava uopšte
To su zmije klizave zubate crne
Otrovne? Pa, proveri sama, šta čekaš?
Gazi ih golim stopalima
iz sve snage ih gazi niti im išta možeš niti imaš kud
Ako ih i pobiješ sve a ne crkneš od jeda dovešće ih još

Ko to?
Ko će dovesti zmije ko je doveo i ove što su sada tu, ove što nisu trava?
Pa podrazumeva se, tvoja mama!

Draga mama, jednooka, sa sluzavom lopticom na štapiću
Lizni!

Hoćeš sa mamom u kupovinu, srce?
Šta ti je, čega se plašiš? Smiri se
Kupiće ti mama lilihip
baš tako, dušo, slasan lilihip
otrov u šećerlemi, prezir u osmehu.

Genije

I taman kada je napokon dosegao vrhunac svog stvaralaštva, ispunivši tako svoj životni san, našao se, iznenada, na nekoj neobičnoj, bučnoj zabavi, u mirisu parfemom otežanog znoja ispod bisera na vratovima žena, u moru šampanjca, u društvu izobličenih kepeca koji sežu do struka i guraju, sa svih strana a u jednom pravcu, i nose, kao živi talas, ka razjapljenim čeljustima one mašine u dnu dvorane, slabašni su i on se opire, ali oni možda i ne žele da primene jaču silu, evo dopuštaju mu i da se zaustavi pored fine gospođe tamo i srdačnog gospodina ovde, da se rukuje, predstavi i primi čestitke, da razmeni koju reč, ali nakon toga vode ga neumoljivo dalje, preko čitave gigantske hale u kojoj, čini se, odzvanja čak i disanje, i neumitno ga približavaju njoj, mašini, i što joj je bliži to je jasnije vidi, njene crne čelične zupce i točkove, ogromne šiljke i oštricu giljotine zbog kojih na korak od nje postaje već sasvim izvesno da je to ona, a ne ono ili on, ona mašina, vrata raširenih kao noge i usta istovremeno, škripuće nežnim sopranom, zove ga da uđe unutra, da se sklupča u kalupu mada mu je tesno, a glavu slobodno može da ispruži tu, na panj ispod giljotine, punom dužinom vrata, u položaju spremnom za šišanje, koje je neizbežno ne jer nema snage da se otrgne i pobegne, nego jer je naprosto nemoguće sada odgurnuti-razočarati razdragane kepece koji tako oduševleno pljeskaju dlanovima, gledaj kako se samo detinje raduju dok on pokorno leže u usta, među noge, i pravo u zube nemilosrdne čelične skalamerije, slušaj kako se pokreću zupci, poluge i glomazne crne ploče koje njegovo telo pritiskaju i oblikuju u savršenu kocku veličine, pa naravno, njegovih milih kepeca koji kliču, svesni da će ubrzo biti prevaziđena i poslednja prepreka do njegovog potpunog uklapanja, a to je, naravno, glava, koja sada već tako neskladno glomazno štrči iz mašine, neuklopljena u njegovo savršeno minijaturno telo,i evo već puca konopac, i leti sečivo, cap! 
Kraći za glavu, on odjednom postaje srećan, i, izlazeći napokon iz mašine koja mu se druželjubivo smeši, pridružuje se ovacijama kepeca, ne znajući više zašto tapše, ali obuzet talasom euforične smirenosti, osećaja pripadanja i uklopljenosti u gomilu ravnomerno-istovetnih malih ljudi, dvorana se širi i produžava, postaje neobuhvatna pogledom i samim tim sveobuhvatna. Negde u visini bežećeg plafona nazire se njegovo životno delo i njegova otcepljena krvava glava, odlaze sve dalje, sve više, i neka, neka ih uništi ledeni kosmički vazduh, neka se zaborave, neka se zatru u prah, neka, samo da traje radost, samo da lije šampanjac, da galame zvanice, da sluh nastavi da bledi u zaglušujućem moru dlanova koji se iznova i iznova spajaju.

Sunday 4 September 2011

velečasni

u nedostatku lica koje sluša
u odsustvu reči koju vredi čuti
uzdigoh njega na visoki sto
vitamin C sa rumom ekvivalent krvi raspetog
i prećutno dadoh na znanje
da nema ruke nema da me vodi
da kažem da
štit je pao
volja se meri promilima tečnija od tečnosti i otiče
Mingus je pišao u krevet kao dete
Spencer Dryden vitlao sekirom
verujem sa zadrškom ali verujem
onda najednom pojavna stvarnost biva izoštrena i oči najzad obaviše svoju funkciju
i videh samo kosti bez krvi i mesa
izbrojih jame na užegloj zameni za lice i
svedoh broj košulja na 3
broj pantalona na 1
broj očiju na 0
zadrhtah bez bega van vidnog polja vid pristojnosti
pred ogledalom
u neznanom hodniku
a u ogledalu
ljudski suvarak mrlja protok i brzina protoka izgaze lako u nedostatku pravca
nedovoljno materijala u sebi da čak ne može
ni da se pretopi u nešto novo sa svrhom
izvodi svako veče
zaludnost u šetnju
najvrednije dostignuće avangarde
jedini verni sagovornik samom sebi
sam sam sam sam
sva sreća pa sa sobom
ponesoh poveći kamen
sopstvenu legiju spasa
rekavši doviđenja
bez glasa
u nepojavnom obliku
i ostah tako
na neodređeno
nećemo se više videti
zabava gotova
oltar uništili mi mi
društvo evoluira dalje i bez tebe
dragi velečasni

Treptaj



Na festivalu impulsa
U mraku
Pulsiramo
Oduvek i zauvek
Svetlost povremeno trepne
Kao blic
A ona prava scena se odvija u pauzi
Mnogi čuveni teoretičari
Su pokušali da to objasne
Nije bitno šta ne vidiš
Nego ono što MISLIŠ
Da si u tom
Mikrosekundnom treptaju svetla
Video