Monday 3 October 2011

Mala studija besmisla


Vetar, to je kad je vazduh živ. Pomera lišće, ono šušti, i onda je živo i drveće, živa je i zatalasana voda, živi su odneseni šešir i kišobran. Na Glavnom trgu nema vetra. 
Umesto vetra, tu je bela kocka - veoma je teško odmah primetiti, ali stoji u centru, udaljena tačno petnaest metara i dvanaest santimetara od svake ivice trga, koji je, ako je već do detalja, takođe savršeno četvrtast, jer je svaka od istovetnih zgrada koje ga okružuju duga dvadeset sedam metara i trideset devet santimetara. Iz svakog od uglova tog četvorougla granaju se prave ulice koje toliko liče jedna na drugu da se u njima neretko izgube čak i oni koji već dugo žive u okolini. Takvih, uzgred budi rečeno, nema mnogo: ma koliko savremeni i dobro opremljeni, stanovi u okolini Glavnog trga se teško iznajmljuju, a još teže prodaju. Zato su uglavnom prazni, a u onima koji jesu zauzeti smeštene su knjigovodstvene agencije. 
Bela kocka je napravljena od materijala koji nekada više nalikuje plastici, a nekada metalu, tek - jako je glatka. Puna je iznutra, i dovoljno teška da ne može da se pomeri, mada sa ivicama dugim jedan metar, sedamnaest santimetra i tri milimetra ne deluje masivno. Čak i po jako lošem vremenu, kada je čitav grad blatnjav i siv, belina kocke na Glavnom trgu ostaje netaknuta. Pored nje ne stoji nikakva ploča koja bi objasnila odakle ona tu, šta predstavlja i čemu služi. Na predmetima sličnog oblika i veličine obično može da se sedi, ali na ovu kocku ne sleću čak ni golubovi. Uostalom, na Glavnom trgu nema kafića, prodavnica i fontana, nema, u stvari, ničega osim bele kocke, pa nema mnogo ljudi: čak deluje kao da ga izbegavaju, što je, u stvari, apsurdna i glupa pretpostavka, jer za tako nešto ne postoji ni jedan smislen razlog. 
Studenti istorije umetnosti ponekada dođu, u malim grupicama, da posmatraju kocku, smatrajući je za skulpturu iako, kao što već rekoh, kraj nje nema nikakve ploče koja bi objasnila autora, vreme i razlog nastanka. Neretko se zadrže više od pola sata, naglas razmišljajući i raspravljajući se o mogućim značenjima kocke, ali ne samo da nikada ne uspeju da pronađu odgovor koji ih sve zadovoljava, nego i sami, ponaosob, ma koliko glasni bili u zagovaranju svojih stavova, nikada nisu u potpunosti uvereni u ono što misle. Nepokolebiva bela kocka sa Glavnog trga, za razliku od većine umetničkih dela kojima prilaze, ne uzvraća im čak ni ravnodušan pogled. 
Tako poraženi, neretko se okreću devojci koja sedi u blizini, grli svoja kolena i zuri netremice u belu kocku. Ima već par godina kako to radi: svakoga dana, od sedam ujutru do šest popodne, sa zapanjujućom upornošću i tačnošću, bez obzira na vreme. Uprkos tome, veoma malo ljudi primećuje da je tu: čak joj se i studenti, koji dođu da bi gledali, okrenu tek pošto se dugo zadrže na kocki. 
Devojka deluje uplašeno, zaprepašćeno. Njen pogled i izraz lica fasciniraju studente, jer su stalni. Neki od njih su pokušali da je nacrtaju u svojim blokčićima, ali na Glavnom trgu je veoma neudobno crtati, onako stojećki, a kad se sa njega izađe, teško je setiti se devojčinih crta.
Par entuzijasta pratilo ju je jednoga dana do usamljenog stančića u jednoj od sporednih ulica. Svakoga dana oblači isto, i komšije kažu da je luda, ali da je nekada imala prijatelje i studirala, sa odličnim uspehom, istoriju umetnosti. Njima više nije bilo zanimljivo da istražuju dalje, ali kada smo je već spomenuli: zove se Marija, i svojim svakodnevnim hodočašćem plaća cenu shvatanja šta je bela kocka sa Glavnog trga, i šta predstavlja. 
Jednom će se možda prehladiti na kiši između sedam ujutru i šest popodne, i umreti od upale pluća, pa će na njeno mesto doći neko drugi, već dovoljno uskoro. Ako ćemo pravo, ne pripada Trgu i deluje kao višak. 
No, počeli smo, ako se ne varam, od vetra, a tačnije, od zavetrine na Glavnom trgu. To je, naime, zbog  zgrada koje ga okružuje, one četiri zgrade dugačke dvadeset sedam metara i trideset devet santimetara čiju je visinu, sada kada se uvideo problem, hitno potrebno precizno izmeriti, te dobijene mere uvesti u dokumentaciju gradskog arhiva. To je ono što je ovde, u stvari, bitno. 

No comments:

Post a Comment