Sunday 24 July 2011

Porodična


     Nisam mnogo menjala ovu pesmu u odnosu na prvobitnu verziju, ali mi je usput pala na pamet priča koju sam nedavno ispričala prijatelju koji je otišao negde daleko od kuće, pa bih želela da je i ovde zabeležim kao asocijaciju. 
     U pitanju je priča o mojoj prabaki, koja je čitav život je provela u jednom malom selu, u Rusiji, na granici sa Ukrajinom - ne znam više ni kako se zove mesto. Imala je šestoro dece i prevalila devedesetu. Preminula je - ima tome, možda, dve godine. 

     Iako slabašna, do same smrti je bila savršeno lucidna, a govorila je neku neobičnu mešavinu starog ruskog i ukrajinskog koju smo jedva razumeli. Delovala je kao lik iz bajke: mirisala je na testo i vlažno drvo, na staro rusko selo. U svojoj drvenoj kućici imala je mačku, samovar i rusku peć, onu pravu. :) Kada je umrla, ostavila je za sobom potomstvo od ukupno pedeset šestoro ljudi - deca, unučići, praunučići, čukun-unučići, od kojih su je mnogi posetili i na tom, jubilarnom i poslednjem, devedesetom rođendanu. Ta moja rodbina, sa mamine strane, neverovatno je šarolika, i sada živi u celom svetu: imamo rođake i u Njujorku i u Minsku, a moja mama je, eto, završila u Srbiji. Prabaka je bila izuzetno ponosna, na sve nas, i milo joj je bilo što je od nje jedne, koja nikada nije izašla iz svog malenog sela, poteklo toliko mnogo, toliko različitih ljudi, koji žive i rade na svim stranama sveta. Govorila je: "Раскинулось мое семячко...", i sećam je se upravo po toj rečenici. 
     Predstavu o njoj kao o čarobnici iz bajke dopunjuje i sećanje na njene mnogobrojne molitve i bajalice. Jednom, kad sam bila veoma mala i došla joj u posetu, uzela je komadić hleba, kotrljala mi ga po stomaku i izgovarala nešto, sve na tom svom čudnom, zaboravljenom jeziku neverovatne izvorne snage. Mene je majka na rukama držala i ćutala, a ja razrogačila oči na prabaku, i slušam, a hleb hladan i vlažan, prija. Moja baka, a njena ćerka, uvek je zapisivala njene molitve: za dobar san, za srećan put... i dalje ih sve čuvamo. 
     Prabaka je imala još jedan čudotvoran ritual: svako veče, pre spavanja, izgovorila bi molitvu za svakog člana svoje mnogobrojne porodice: išao je, koliko pamtim, očenaš, pa jedna od onih, njenih molitvi, pa krene da nabraja, poimence, svakog od nas - podseti se i ko je, i čiji, ko mu je supružnik a ko deca, i gde je sad. Koliko nas je bilo u toj molitvi - kažu da je tako i lucidnost očuvala. :)))
     Njen odlazak sam osetila iako je bila daleka, strana i neobična: osetila sam, u stvari, da mi fali snaga te večernje molitve, da je nestao neko od koga sam potekla, ko je čuvao moje korene; ko me je video samo nekolicinu puta u životu, a svake večeri, bez izuzetka, molio boga za moje zdravlje i moju sreću. I možda sam luda, možda mi se čini, tek - verujem da ta molitva, kao i svaka druga, samo ako je iskrena, i te kako znači. U rečima, pogotovo dobronamernim, poput molitve, zahvalnosti ili pohvale, zahvaljujući svojoj prabaki prepoznajem neizmernu snagu.  

      Čitav ovaj tekst iznad bi se možda mogao tumačiti kao jedna opširna, naknadno doživljena, posveta. :) A evo i same pesme od koje je počelo moje večerašnje prisećanje: 


Neko mora da čuva ognjište.
Mada više nije ni ognjište,
ono staro, u kuhinji,
sa dimom i čađi,
nego...

Znaš na šta mislim kad kažem:
neko mora da čuva.

Ono ognjište u kome su pepeo sve naše uspomene,
i naši smehovi dim,
i vatra - naši životi.
Ono se lako gasi, pa

neko mora da čuva ognjište, i čuvajući ga
gori i sam.
Nije to lak zadatak.
Kad god se vratimo iz lutanja,
čuvara nađemo iscrpljenog, prikucanog za pod,
samo mu fitilj ostao. Podignemo ga i izvajamo ponovo.

U poslednje vreme,
nikom nije milo da kraj ognjišta čami. A kome bi bilo?
U onolikom svetu, sa toliko ljudi, ko ne bi
menjao domaću čađ za prašinu s puta?
Lutam i bojim se:
jednom ću se vratiti kući i izuti cipele u
hladnoj zgradi bez duše
Negde u uglu ću naći
utuljeni ljudski fitilj koji je mogao biti
i moja majka.

*Izvorna verzija 

7 comments:

  1. Zar taj kraj nije visokorizičan, jer je zagađen za vjeki vjekov? Ili je baka, možda, živela u nekom "džepu" koji nije zagađen.

    A tekst gore je nova priča, sama po sebi. Mislim, prozna forma. Ta žena je sigurno mnogo toga doživela, na način koji nama, kako moderno kažemo, urbanoj deci, može da deluje bajkovito, anahrono, ili - jednostavno - drugačije.

    Pesma me pomalo podseća na "Heljdino strnjište". Ne znam tačno zašto.

    Večeras ste svi troje prevazišli sebe, uživala sam čitajući vas pred počinak. Kapa dole. :)

    ReplyDelete
  2. Pa nije cela granica sa Ukrajinom zagađena, naravno. :D Nedaleko je čak i grad u kome je mama odrasla, Brjansk. :) Ali se dedino selo nalazi na tromeđi između Ukrajine, Belorusije i Rusije: tamo nikad nisam bila upravo zbog kontaminacije.
    Ta žena je fenomenalna kao lik, čak i bez svega što je doživela. A doživela je, baš... njen suprug, moj pradeda - tek! Imala je čak i pesmu koju mu je pevala, koju i ja znam. No, sad ako krenem da ti razglabam o familiji, udaviću te. XD

    Nego, reci ti meni: šta je "Heljdino strnjište"? Zvuči zanimljivo. Fun fact: Rusi jedu heljdu k'o blesavi, eto još jedne asocijacije. ;)

    ReplyDelete
  3. "Heljdino strnjište" je poslednja priča iz "Đurđevka", knjige koju je napisao Prežihov Voranc. Ne bih se čudila da je izbačena iz lektire, jer Slovenci više nisu sa nama u državi itd itb. Sličan epilog kao "Eolska harfa" na kraju Kišovih "Ranih jadi". Kiš suptilno spominje da mu je umrla majka, a ovo je Prežihovljev poslednji pozdrav baki.

    Znam da nije celo pogranično područje zagađeno, naravno. Černobilj je moja opsesija, bolje to nego moda, poznati itd. Samo nikad ne znam gde se ko nalazi, pa sam nagađala.

    Razglabanja su zabavna. Možda ne ovde, jer je poenta u pesmi, no jesu. Ko ih ne voli, on nema prošlost. Touché! :)

    ReplyDelete
  4. Nakon čitanja ove ''posvete'', na malo drugačiji način sam doživela pesmu, i sad mi se još više sviđa. Naročito mi je snažna bila slika o izgaranju usled čuvanja ognjišta, čak mi je imala i neki negativni fatalistički prizvuk, koji podcrtava ljudsku smrtnost, ali i ljudsku obavezu da se ognjište čuva, večno (bez obzira na zov sveta), što se međusobno isključuje. Živo sam zamišljala te čuvare ognjišta, kako gore, i kako se postepeno gase, dok od njih ne ostane samo fitilj... baš sam sucker za takve metafore.

    ReplyDelete
  5. Hvala Jeleni na lepoj reči i Ivi na pojašnjenju. Da, izbačeno je iz lektire, bar ako je u osnovnoj školi mogu odgovorno da tvrdim da ga nema više.

    A htela sam da dodam još ovu stvar: reče da je taj način života nama egzotičan, a meni, u stvari, nije. :) Dođe mi nekako suštinski, intimno blizak. :)

    ReplyDelete
  6. ovo mi nije jasno: "Večeras ste svi troje prevazišli sebe" kako troje?
    *ja znam za dvoje ko je treci gde je?*

    a o pesmi..sa posvetom bih najvishe volela lichno da porazgovaram sa magom *uz zagrljaj& chaj*)
    nishta lepshe nisam mogla prochitati za dobrojutro..

    ReplyDelete
  7. Draga d., na čajniku sa nama piše i Now_Wave, evo baci pogled. :))) Mislim da će ti se dopasti, mene ona podseća na Hulia ponekad. ;) Evo linka na sve njene stvari za sad: http://triuzcajnik.blogspot.com/search/label/-by%20Now_Wave

    Zagrljaj i čaj obavezno, jednom. :)))

    ReplyDelete