Sunday 17 July 2011

alien


u auli u koloni do otvora sa nezgrapno isklesanom glavom sa procepom iz kog ispušta zvuke mržnje i brani pristup jer nedostaje papir uz odsustvo svakog drugog zvuka uz fijuk biča čije se prisustvo ne vidi ali se oseća u mislima i stoga i na leđima sleđenih u koloni  sputavajući svaki pokret pa i misao o pokretu -  on ne cepti on LEBDI bez suspenzora kao metafora blažen u sazvučju sa samim sobom i čitavom matricom i svemu u njoj on upija tintu i pretvara je u med (tela okovana prolaznošću to ne vide i stoga ne mogu da prime)

u nezgrapnoj prostoriji bez prostora za sopstvenu misao za udah izdah sa velikim zvucima velikim čašama velikim očima velikim ustima a malim ušima viškovima kratkoročnog smrtnog veselja i varljivim supstancama u tečnom stanju  -  on ne lebdi zanesen on CEPTI bez leda umom spaja razdvaja pomno gleda pamteći dobro rezultat naginjanja čaše zapisavši naučiš li da je nagneš zaboravićeš kako da je spustiš

na žalosnoj zemlji gde kopaju rupu i u nju trpaju veliko drveno vozilo bez točkova a u njemu ukočeno telo kao jedinog vozača uz opipljivu manifestaciju bola (realnu ili ne) češće bez mere nego sa merom  -  on ne plače on se SMEJE i gleda nagore jer njegove oči registruju promenu u vazduhu procentualni iznos čestica ljudske duše i u svom desetodimenzionalnom umu on se osmehuje asistira domišlja i improvizuje merdevine

u hali bez pokrova sa mnogo znoja koji ničemu ne vodi sa hiljade potiljaka i hiljade trupova koji divljaju gde nešto pravougaono se nazire napred u naznakama sa mnoštvom čudnih sprava iz kojih izlazi zvuk a koje na delatnost nagone ljudske prilike svojim prstima  -  on se ne smeje on PLAČE usled toliko protraćenog dobrog zvuka usiljenog i zauzdanog jer njegov sluh funkcioniše u višim registrima on zna čitav konačan dijapazon frekvencija on ih čuje svaki dan u svako doba preuređuje ih gurka kombinuje to mu dođe kao igra kao poseta kućnih duhova

sledih ga najzad nervoznim potajnim ali željnim korakom kao vučnim zrakom (mislim da je znao)
hodasmo tako čitavu noć
dok nije došao do nekog ubogog zida na kraju grada
on odlazi sevnu mi presamitih se u struku te ga viknuh po imenu hitnja-strob je probijala mrak
okrenuo se dečački toplim smeškom u ustima i očima bezglasan i bezvučan izvadivši iz džepa svežanj ključeva koje je jednostavno spustio na tlo
nestavši potom u istom onom zidu
bez ijedne reči
a ja ostadoh sa ključevima da do daljnjeg odgonetam
šta je to što treba da otključam

5 comments:

  1. Taj je baš neki štrajkbrejker, je l' da? :) Malo su me zbunile dugačke rečenice na samom početku, ali sam se snašla. A sve mi liči na onaj san kad si bila trudna.

    Mora da me privlače sve neki čudaci, ali meni je taj nepostojeći stvor koga si opisala tako sladak, ma neka je alien!

    ReplyDelete
  2. Setih se sad na koji san misliš. Na sreću, nema veze s njim, ali zanimljivo je da si našla sličnost (o toj tematici ćemo ubuduće privatno da raspravljamo). :-)
    A drugi tvoj paragraf POTPISUJEM!

    ReplyDelete
  3. Ja ću sad da priznam jednu sramnu stvar, a to je da nisam smogla snage da pročitam do kraja, evo sve do danas. Ali na kraju me je opčinilo to stvorenje. Wishful thinking: možda bismo svi mi pomalo voleli da smo mu makar blizu, ili da jesmo on sam.

    ReplyDelete
  4. Megi, slažem se - isto to i ja osećam prema alien-u. To moje wishful thinking i ta neka čudnovata simpatija su bili toliko veliki, da sam prosto morala da stvorim tog stvora. Haha, razumem te potpuno i što nisi odmah imala živaca da iščitaš, ja najbolje znam kako pišem! :D :p Ali divno da ti se na kraju ipak dopalo. :)

    ReplyDelete
  5. Sećam se jednog filma sa preslatkim alienom, neko belo, nevino biće koje je opet znalo

    I sad kad znam di insajd stori, zanimljivije mi je. Hehe. :)

    ReplyDelete