Sunday 10 July 2011

Chroi

ležao sam i isparavao znoj na bilo čemu što bih dotakao, bilo glavom, bilo rukama, bilo nogama. bila je naprosto nesnosna. uporna ili naporna ili i jedno i drugo, ovog puta je prevazišla samu sebe u stepenu posvećenosti svetoj misiji da me razbije na paramparčad i smeje se tome. svaki udah, svaki najmanji trzaj glavom je koban, toliko da mi svaka misao gubi oslonac, a reči ne mogu da izađu iz usta. izgladneli krzavi lešinar koji kljuca li kljuca misleći da sam mrtav. e pa nisam. ogavna, glupa, kleta glavobolja, ta žena, čije mi isprazne priče svrdlaju mozak u žute bljeskove bolesti, ta posledica bez uzroka, samo dođe, ni ne pokuca, i za tren oka izbriše sve što je podizano godinama, ostavi mi samo sećanje na ishod, ali ne i na proces gradnje, te učim te gradim stalno iznova iznova i iznova, i nikako da sustignem samog sebe. prokleta žena, ni sopstveno ime da mi ostavi, samo uzima. a nikad neće da mi kaže šta hoće od mene. možda želi da me navede da umesto nje sam uzmem tu britvu i najzad obezbedim sebi san. san bez znoja, san bez sadržaja, u kome bol poput katrana curi na pod, prelazeći u čvrsto stanje i tako tvoreći stazu po kojoj može da se gazi. avaj, kad ni to ne znam.
ustadoh najzad i priđoh ogledalu. možda u nesvesnoj težnji da pronađem opipljivi trag tog razjarenog bola, kako bih tako možda lakše doznao šta mi je dalje činiti. pogledavši svoje lice, svoju glavu, svoje čelo, donja vilica mi popusti, te pade, obamrla od straha: dve rupe su mi zjapile na čelu, jedna mala, nešto nepravilnijeg oblika, kao tek otvorena rana, površinska, u predelu iznad desne obrve, a druga beše velika, oblika savršenog kruga, maltene posred čela, tik iznad međuočja.


pogledah malo pobliže, i videh, na sopstveno iznenađenje pomešano sa zaprepašćenjem, da se u toj većoj rupi nalazi cev, metalnog odsjaja, iz koje je sjao i čudno mamio blistavi, hladni mrak, prošaran zrnevljem odsjaja sobnog svetla. cev koja je vodila u dubine koje je pogledom bilo nemoguće obuhvatiti i izmeriti.
u panici, već pri prvoj reakciji na datu situaciju, spotičući se o sopstvenu senku, izbezumljen, kao vena istrgnuta iz lakta, zgrabih iz kupatila 2 najveća flastera koja nađoh, te prekrih njima obe rupe, i na trenutak je sve izgledalo savršeno pokriveno - ali nisam stigao ni da izbrojim do 3, flasteri su već bili nestali, volšebno usisani u rupe. opet sam bio sam.
no, sa flasterima, nekako, nestade i mog straha, te drsko pogledah. niz cev. pogled mi se spuštao duboko, prodorno, pravolinijski, bez trunke nesamopouzdanja, kao sonda, klizeći kroz nekakvu rosu nepoznatog mi porekla i genetskog sastava, koja se, svetlucajući u nekim samo sebi znanim taktovima, skupljala na okolnim zidovima cevi, i kapi su se večito prožimale, spajale, razdvajale, pa se nanovo spajale, poprimajući čak i obrise ljudskih lica. ništa me to nije zaplašilo, i tonuo sam sve dublje i dublje i činilo se da kraja nema.
onda se iznenada zaustavih. stigoh do dna. nešto se tamo pomeralo, zatim i otvorilo. bilo je to ogromno oko, koje je zurilo pravo u mene. pogledao sam ga, i ono mi je uzvratilo pogled, pun nerazrešive i neobjašnjive samilosti. a ispod oka se nalazilo ogromno, crveno prostranstvo, ispresecano svakojakim nitima, kao korenjem, pulsirajući, snažno i tvrdoglavo, bez prestanka.
znao sam, tog trena, u šta gledam.
poput davno izgubljenog oca koga su lagali da deteta nema, stajao sam. ubio sam bol, jednim potezom, kao vrsni umetnik, ne dohvativši britvu, otputovao dalje nego ikada u životu, ne pomerivši se sa mesta.
bio sam živ.
i glava. i srce. otvoreni. živ. celovit.
bio sam otvoren, tog trena, širom, kao nožem, ali celovit.
kakav prelepi šamar:
ja sam sopstveni ishod.

5 comments:

  1. Ovo je bilo malčice napornije za čitanje; kako si me, uostalom, i upozorila, ali posle nekoliko pokušaja da se skoncentrišem, uspelo je.

    Prva asocijacija mi je bila Prometej, onda neka sado-mazo situacija gde je ta žena poput one ptice koja grize džigericu. Onda sam pomislila da je ta žena varljiva inspiracija umetniku...a kod flastera sam prestala da nagađam, jer je sve prešlo u domen čiste fantastike. I onda taj jednostavno sročen kraj, koji se može dopasti čak i onima koji se ježe bilo kakve ideje o trećem oku.

    Neću više ni da ponavljam da sam oduševljena. :)

    ReplyDelete
  2. Ovo je možda najbolja tvoja stvar koju sam do sada pročitala. :) U ova tri posta tačno se vidi koliko možeš da se razviješ, koliko različitih pravaca napipavaš pod prstima. Jedva čekam još.
    I, ja ću sada malo da se na kvarnjaka osećam ponosno jer sam te naterala da kreneš da pišeš ktnxbai. ^^

    ReplyDelete
  3. @Iva: DANKE. :-D Veruj, evo, ni sad još uvek nisam svesna na koliko načina taj tekst može da se protumači, i baš me je obradovalo kad sam čitala tvoje asocijacije. Zapravo i nisam od samog početka baš tačno znala šta hoću da kažem, niti koje ću metafore da upotrebim, niti šta one znače, ali ubrzo mi se samo reklo. Evo, sad ću da odam tajnu: to sa flasterima i rupama i cevi sam sanjala. ;)

    @Margarita: HVALA TI. :-D Evo, tek sad kad čitam ponovo, vidim čega sve tu ima, i na koliko načina može da se protumači... To je verovatno najveći razlog zašto volim da pišem: nikad ne znam gde će me odvesti, koliko god da znam unapred gde hoću da odem.
    A ja ću da ti kažem HVALA što si verovala da jesam u stanju da nastavim da pišem onako kako pišem količinski mnogo više nego što to inače činim, i što si predvidela da će ovaj blog da bude katalizator za to. :) Otprilike mi se ne ispušta olovka iz ruke sad, puklo me je totalno. :D Živeo Triuzčajnik!!

    ReplyDelete
  4. Jednog dana, kad Jeleni budemo radili biografski dokumentarac, Margarita će biti intervjuisana kao "osoba koja je naterala Jelenu da piše". Samo, publika će se razočarati što prethodno nije bilo neke rehabilitacije od gudre, ćapi ili ksase. :p

    I...opet san! Malo me je taj deo podsetio na špicu emisije "Metamorfoza" koja je devedesetih išla na BK televiziji, možda si imala delić toga sakriven negde u podsvesti, ako ste u selu hvatali BK (ja sam ga jedva hvatala ovde u BG :/), tako da...asocijacije su beskrajne. Svaki put kad preletim preko teksta, vidim nešto novo. I u tome je lepota pravih umetničkih dela. Nekome je zalazak sunca, nekome jaje na oko itd. :)

    ReplyDelete
  5. @Iva: Potpuno si u pravu. Slobodna si da vidiš u tome šta god hoćeš da vidiš. Ahahaha, Margarita će prvo biti intervjuisana kao vrsna spisateljica, u dokumentarcu o sebi, a tek onda možda i kao neko ko je mene pogurao da se 'vaćam olovke (u dokumentarcu o meni), a pošto ćemo svi mi pre ili kasnije da bidnemo u dokumentarcima o sebi, čuće se tu mnogo zanimljivih iskustava i međusobnih prožimanja. :D
    San je potpuno simboličan, i potpuno ličan, i totalno mi je bilo jasno šta znači, iako me je u prvi mah bio šokirao (100 % nije u pitanju neka asocijacija spolja, jer teško da sam ikad hvatala BK da bih videla tu emisiju, čak mi ni ime ne zvuči poznato). Objasniću ti jednom sve. ;)

    ReplyDelete