Sunday 31 July 2011

Zaboravljeno vreme

Sinoć je prebrzo ponoć otkucala.
Sa staklenom cipelom sred balske dvorane
zbunjena je Pepeljuga ostala. Atomski
časovnik, ne trepnuvši, hladno
preskočio
sat ili dva.

Baby, it's cold outside,
možda se ni ne dešava. Sekunde-leptiri
šiljatih zuba
bezumno biju u prozorska stakla.

Vozovi, mrtvi u šinama, čekaju,
zalud, svanuće.
Kroz pukotine na nebu polako
mesečina ocureće.
Tamo smo gde smo, sada
kad vreme nagriza branu. 

Da napraviš sebi mesta
nepomerljivo gurni u stranu
i pričaj mi
da skratimo vekovno čekanje.
Na oči smo stavili poveze gluve
za mučno leptirsko glodanje.

10 comments:

  1. Sviđaju mi se ritam, kompozicija i slike, fino sklopljeno, i čini mi se da si oslobodila formu u odnosu na to kako inače pišeš. I ta osećanja koja odišu pesmom su lepo odjeknula u meni.

    ReplyDelete
  2. Oslobodila formu, u kom smislu? :)

    Ja sam dva sata bila na ivici suza oko ovoga, uopšte mi nije bilo "oslobađajuće". XD

    Hvala na lepoj reči. :)

    ReplyDelete
  3. E, stil ne dolazi tek tako, mora mnogo vode da protekne rekom, i da se, pored toga, stalno radi na tome, menja, pronalazi, razmišlja o izrazu, 'ebem li ga, teško je, znamo svi koji pišemo, tako da saosećam sa tobom. :)
    Oslobodila u tom smislu da cepkaš metriku i rime i raspoređuješ ih onako OSLOBAĐAJUĆE :) neravnomerno duž pesme, i ja lično mnogo zagovaram takav stil.

    ReplyDelete
  4. Ma... od ovog svakodnevnog ceđenja postalo je potpuno lišeno svakog značenja i značaja. Nemam više šta i o čemu da pišem, i zašto. Poslednje dve nedelje na čaju su do te mere usiljene da me iskreno čudi da ovo uopšte liči na nešto. Nadam se dužoj pauzi u skorije vreme, da ne moram da uzmem olovku u ruke.

    Što se oslobađanja forme tiče, ima toga još po čaju, trudila sam se ja da to postignem. :)

    ReplyDelete
  5. Sa čisto intelektualne strane čitavog ovog procesa je izuzetno interesantno to što ti kažeš da se saživljavaš sa emocijama, a njih u stvari nema, tj. nisam imala neki početni impuls, ideju, samo sam ređala nasumice da bih imala post za taj dan. Za mene je ova pesma potpuno prazna, ljuštura koja dobro izgleda. Ne znam o čemu je i meni lično ne znači ništa.
    Ako ti spontano smeštaš nešto u tu ljušturu i to ima neki značaj, to je, valjda, dobro.

    ReplyDelete
  6. Po meni, to i jeste suština pesme - da ljudi mogu da učitaju sebe u stihove. Kao što je Lou Reed jednom rekao Davidu Byrneu, nema veze što tebi pesma ne znači ništa, ti ne smeš da je odbaciš, moraš da je sviraš ljudima, jer ona je, samim tim što je napisana, dobila sopstveni život. Ne brini, doći će inspiracija opet, možeš i malo pauzu da napraviš od blogova, neće biti tragedija.

    ReplyDelete
  7. ...to što je Jelena rekla, potpisujem. I nemam više ič da dodam.

    Meni je jednom nedostajalo inspiracije godinu i po, a posle je došao nepresušni period koji traje već sedam i po godina.

    ReplyDelete
  8. Drugačije je kad se naspavam...na drugo čitanje, treća strofa mi je trideset puta bolja od prve, druge i četvrte. Ne moraš da me slušaš, nisam ja sad ovde neki faktor, ali kad bi krenula da od nje napraviš posebnu pesmu, mislim da bi ispalo nešto super. Ona atmosfera hladnih boja sa prizvukom zemljanih nijansi, neka železnička stanica.

    ReplyDelete
  9. E, vidiš, da sam imala malo više volje i snage u sebi, napravila bih i od ostalih strofa slično što i od treće. Ali nisam znala gde želim da ih odvedem. :( Zato sam nezadovoljna: vidim da nešto ima potencijala, ali nemam snage da povučem.
    Takođe, ja ne stvaram za publiku. Ova vrsta pisanja mi se gadi, jalovo je. Drago mi je što bar nekome znači nešto, ali ja to naprosto neću da radim. Nije čak ni blokada, nego naprosto - ne prija mi pritisak obaveze, to svakodnevno pisanje i postovanje. Otud i odmor, pa ćemo videti šta dalje. :)
    Volim železničke stanice btw. :)

    ReplyDelete
  10. Ni ne treba da stvaraš za publiku, samo sam onako to nabacila. Umetnik kome je prvo na umu publika je folk-pevaljka.

    I nadam se da ćete se posle odmora vratiti još bolji. Eto, imate jednog ludog redovnog čitaoca, tj. mene, svaki dan dolećem kao da otvaram onaj božićni kalendar. :) Da ne spominjem da sam se i sama malo disciplinovala.

    ReplyDelete