Monday 5 September 2011

Genije

I taman kada je napokon dosegao vrhunac svog stvaralaštva, ispunivši tako svoj životni san, našao se, iznenada, na nekoj neobičnoj, bučnoj zabavi, u mirisu parfemom otežanog znoja ispod bisera na vratovima žena, u moru šampanjca, u društvu izobličenih kepeca koji sežu do struka i guraju, sa svih strana a u jednom pravcu, i nose, kao živi talas, ka razjapljenim čeljustima one mašine u dnu dvorane, slabašni su i on se opire, ali oni možda i ne žele da primene jaču silu, evo dopuštaju mu i da se zaustavi pored fine gospođe tamo i srdačnog gospodina ovde, da se rukuje, predstavi i primi čestitke, da razmeni koju reč, ali nakon toga vode ga neumoljivo dalje, preko čitave gigantske hale u kojoj, čini se, odzvanja čak i disanje, i neumitno ga približavaju njoj, mašini, i što joj je bliži to je jasnije vidi, njene crne čelične zupce i točkove, ogromne šiljke i oštricu giljotine zbog kojih na korak od nje postaje već sasvim izvesno da je to ona, a ne ono ili on, ona mašina, vrata raširenih kao noge i usta istovremeno, škripuće nežnim sopranom, zove ga da uđe unutra, da se sklupča u kalupu mada mu je tesno, a glavu slobodno može da ispruži tu, na panj ispod giljotine, punom dužinom vrata, u položaju spremnom za šišanje, koje je neizbežno ne jer nema snage da se otrgne i pobegne, nego jer je naprosto nemoguće sada odgurnuti-razočarati razdragane kepece koji tako oduševleno pljeskaju dlanovima, gledaj kako se samo detinje raduju dok on pokorno leže u usta, među noge, i pravo u zube nemilosrdne čelične skalamerije, slušaj kako se pokreću zupci, poluge i glomazne crne ploče koje njegovo telo pritiskaju i oblikuju u savršenu kocku veličine, pa naravno, njegovih milih kepeca koji kliču, svesni da će ubrzo biti prevaziđena i poslednja prepreka do njegovog potpunog uklapanja, a to je, naravno, glava, koja sada već tako neskladno glomazno štrči iz mašine, neuklopljena u njegovo savršeno minijaturno telo,i evo već puca konopac, i leti sečivo, cap! 
Kraći za glavu, on odjednom postaje srećan, i, izlazeći napokon iz mašine koja mu se druželjubivo smeši, pridružuje se ovacijama kepeca, ne znajući više zašto tapše, ali obuzet talasom euforične smirenosti, osećaja pripadanja i uklopljenosti u gomilu ravnomerno-istovetnih malih ljudi, dvorana se širi i produžava, postaje neobuhvatna pogledom i samim tim sveobuhvatna. Negde u visini bežećeg plafona nazire se njegovo životno delo i njegova otcepljena krvava glava, odlaze sve dalje, sve više, i neka, neka ih uništi ledeni kosmički vazduh, neka se zaborave, neka se zatru u prah, neka, samo da traje radost, samo da lije šampanjac, da galame zvanice, da sluh nastavi da bledi u zaglušujućem moru dlanova koji se iznova i iznova spajaju.

3 comments:

  1. Da nisam pročitala ko je napisao, GRDNO bih pogrešila.

    ReplyDelete
  2. Ja sam se premišljala da li da kačim ovde, prosto me bilo blam koliko liči. :D A u stvari je u pitanju povratak u jednu moju stariju fazu, još pre blogova, kada sam imala stil sličniji ovome. Primetićeš da je osnovna razlika između mene i Jelene to što je sva interpunkcija na mestu, jer sam rigidni fašista, koji čak i kad pokuša da izbaci zarez radi umetnosti dobije mali nervni slom. :D

    ReplyDelete
  3. I tako je genije postao jedna od ovaca, prestao da misli svojom glavom... vrlo tužna situacija, i nažalost, vrlo istinita... To nikako ne želim nama, i nadam se da ćemo mi nešto učiniti/promeniti povodom toga... E, a liči stilski na mene, podosta. :D Stilski otpozdrav koleginici... Sviđa mi se metafora giljotine, strašno je jaka, a ovi kepeci takođe... kao i sav taj bezlični glamur... snalaziš se ti fino bogme u ovim kilometarskim rečenicama! :D

    ReplyDelete