Monday 26 September 2011

Veliki poraz profesora K.

     Profesor K. je predavao lingvistiku na velikom fakultetu, čiji je značaj i uticajnost bio očigledan već od samog njegovog praga koji je bio glomazan i impozantan, od ulaznih vrata visokih i širokih, od bajkolikih kula i stamenih zidova. Profesor K. govorio je na desetine jezika – većina, doduše, indoevropski, ali je priznavao, ponekad, crveneći sa uljudnom sramežljivošću, da poznaje i japanski, na primer, koji u tu grupu ne spada, i da je učio, letimično i nekada davno, i jezik Hopi naroda koji nije uspeo da u potpunosti savlada zbog nepostojanja vremenskih odredbi. Profesor K. je na ruci imao sat, koji je kuckao: tika-tak.
      Profesor K. je voleo svoj posao, i kao pravi akademik, svoju oblast je poznavao sjajno, sjajno kao sveže oribane pločice na reklami za sredstvo za čišćenje, i koristio je svoje znanje kao oruđe i kao oružje, siguran u njegovu snagu do te mere da je negde usput u svom iskustvima bogatom životu uspeo da, uprkos svojoj zavidnoj inteligenciji, da zaboravi da sjajne, sveže oribane pločice običavaju biti neuobičajeno klizave, te da se ne mogu sa baš potpunom sigurnošću koristiti kao oruđe i kao oružje, i kao štit. Profesor K. se zato, sopstvenom nepažnjom, okliznuo i od pada zadobio gotovo kobne posledice, a to se desilo ovako:
     Na jednom gala prijemu priređenomu čast jednog velikog dogovora univerziteta na kome je radio profesor K. okupila se oko njega, kao što je to neretko bio slučaj zbog njegove velike erudicije elokvencije kulture, poveća grupica zainteresovanih slušalaca, među kojima je, kao što to obično biva na gala prijemima, najviše bilo nasmešenih dama. Stojeći tako u sred svečane univerzitetske sale, unedogled visoke i sa debelim ozbiljnim jonskim stubovima, te zatečen van svoje uobičajene sredine, takoreći van prirodnog staništa, profesor K. je pokušavao da, u što razumljivijim a ipak što kitnjastijim rečenicama objasni okupljenima snagu svog oruđa, oružja i štita, ulažući pritom mnogo napora u pažljivu i razuđenu argumentaciju usmerenu na dokazivanje toga da je jezik ne samo jedinstvena i nezamenljiva tvorevina čovekova, već  i da je univerzalan i savršen u svojoj sveobuhvatnosti. Ovom nadahnutom govoru su se naglas divile nasmešene dame, klimala su s odobravanjem glavama ozbiljna imućna gospoda, i profesor K. tu napravi svoju uobičajenu, a, kako će se ispostaviti, tragičnu grešku: uveren u svoju apsolutnu vladavinu nad sopstvenim rečenicama, koja mu je davala vlast i nad primaocima tih rečenica, dopustio je da mu pobedonosni, ponosni pogled luta okolo po sali.
     Na taj dan, na tom gala prijemu, profesor lingvistike K., slavljen zbog svoje erudicije elokvencije kulture, zaljubio se, na prvi pogled i beznadežno, u jedno podsmešljivo žensko lice, čije bi se crte najbolje dale opisati pridevom „hirovito“, jedno srcasto lice izvijenih crnih obrva, krupnih očiju i tankih usana, nosa podužeg ali nikako nesimpatičnog, i to se tako silovito, namah i namrtvo zaljubio da je bilo nemoguće ne primetiti njegovu smetenost, pogotovu kada bi ga, kao što je to u tom trenutku dotično lice imalo priliku da čini, gledali pravo u oči. Oduševljeno ovim poražavajućim saznanjem koje je došlo sasvim prirodno a iznenada, lice se zakikotalo, zbunivši tako još više jadnog profesora K. koji se već uveliko probijao kroz gužvu do te tajanstvene dame, ne odvajajući gorući pogled od nje, rešen da joj smesta, na licu mesta, saopšti kako se oseća, gurao je ljude i laktao se neprimereno prilici, godinama i uvaženom položaju, stigao napokon do svog obožavanog lica i rekao:
     „Dobro veče.“
   „Dobro veče“, reklo je lice i savilo nagore jedan ugao nadobudne, ženstvene usne, dajući tako profesoru K. do znanja da mu je jasno sve, već iz pogleda i laktanja, da je primetilo kako se tresu profesorove muževne krupne ruke, i da očekuje ne samo objašnjenje, već se i nada pažljivo promišljenoj, istančanoj igri zavođenja kojoj bi, možda, naposletku moglo i podleći.
     Profesor K. zausti da sabere, u jednoj od njemu svojstvenih, epitetima bogatih, složenih rečenica, svoje neizmerno duboke emocije zbunjenosti zaprepašćenja oduševljenja ljubavi fatalizma bola-u-kome-kao-da-uživa fascinacije radoznalosti ustreptalosti nervoze nadanja zanesenosti fanatičnosti i tako u krug, i zausti još jednom, i još jednom, i još, a zatim se jedna crna obrva podigne skeptično do sredine čela, pokazujući tako razočaranost u mutavu smotanost i smotanu mutavost tog naširoko hvaljenog profesora K., koji je toliko polagao u svoje blistavo poznavanje jezika, a u odsudnom času se pokazao kao potpuno bespomoćan kada je trebalo preneti značenje osećanja koja su bila potpuno očigledna i jasna još od onog prvog pogleda spuštenog štita.
     Lice se zatim okrenulo i, bez pozdrava, otišlo, izgubivši se veoma brzo u masi svečano obučenih ljudi u ogromnoj svečanoj sali uticajnog svetskog univerziteta čiji je profesor lingvistike K. dugo stajao nepomično, zagledan tužnim pogledom u svežeizglancane pločice na podu ispod svojih stopala.

2 comments: